Self-improvement
Re: Self-improvement
Ne postoji “slučajno” – Sve je u Svemiru namjerno!
“Postanite svjesni da ne postoje slučajnosti u našem inteligentnom univerzumu, shvatite da sve što se pojavi u vašem u životu ima nešto što će vas podučiti.
Cijenite svakoga i sve stvari u vašem životu!
Trebate početi gledati iznutra tko ste i zašto ste ovdje, umjesto vani u fizičkom svijetu i svemu što ga okružuje.
Neka vam ovaj dan bude dan poštivanja, dan divljenja i štovanja svega s čim dođete u kontakt; volite svoju jetru, svoje oči, noge, svoj um i sve ostalo što vam se pojavi u vašem prisustvu!
Umjesto osuđivanja, samo cijenite i volite!
Vrata prema višem sloju svjesnosti u vašem životu se otvaraju iznutra.
Većina nas provede život okrenuti u pogrešnom pravcu, gledajući izvan nas samih, tražeći rješenja za probleme.
Za to vrijeme unutar nas, u tom tihom praznom prostoru, leži univerzalna inteligencija, naša esencija kao ljudskih bića – započnite od danas tražiti iznutra, svaki dan!”
~ Wayne Dyer
“Postanite svjesni da ne postoje slučajnosti u našem inteligentnom univerzumu, shvatite da sve što se pojavi u vašem u životu ima nešto što će vas podučiti.
Cijenite svakoga i sve stvari u vašem životu!
Trebate početi gledati iznutra tko ste i zašto ste ovdje, umjesto vani u fizičkom svijetu i svemu što ga okružuje.
Neka vam ovaj dan bude dan poštivanja, dan divljenja i štovanja svega s čim dođete u kontakt; volite svoju jetru, svoje oči, noge, svoj um i sve ostalo što vam se pojavi u vašem prisustvu!
Umjesto osuđivanja, samo cijenite i volite!
Vrata prema višem sloju svjesnosti u vašem životu se otvaraju iznutra.
Većina nas provede život okrenuti u pogrešnom pravcu, gledajući izvan nas samih, tražeći rješenja za probleme.
Za to vrijeme unutar nas, u tom tihom praznom prostoru, leži univerzalna inteligencija, naša esencija kao ljudskih bića – započnite od danas tražiti iznutra, svaki dan!”
~ Wayne Dyer
Re: Self-improvement
hmmm, sta je okidac kod ljudi kada se okrenu Self improvementu, da li to moraju biti odredjene godine (ili zrelost) ili neki stresni dogadjaj ili i jedno i drugo?
Re: Self-improvement
Meni je bila platonska ljubav.
Nije mi bilo jasno sto mi se desila.
Nisam je planirala. Nisam nista ucinila da se desi.
Dosla je kroz snove.
Nije mi bilo jasno sto mi se desila.
Nisam je planirala. Nisam nista ucinila da se desi.
Dosla je kroz snove.
Re: Self-improvement
“Nemoj se zadovoljiti pričama. Načinima na koji su se stvari odvijale za druge. Razvij svoj vlastiti mit.
Budi zahvalan za svakog koga sretneš, jer svatko je poslan kao vodič s one strane.
Tisuću polu-ljubavi mora biti odbačeno, kako bi se jedna cjelovita povela kući.
Ovo mjesto je san. Samo spavači ga smatraju stvarnim. Tada smrt dođe poput zore,
i ti se probudiš smijući se onome za što si mislio da je tvoja tuga.
Pleši, ako si sa sebe skinuo zavoje.
Usred borbe, pleši.
Pleši u svojoj krvi.
Pleši, kad si savršeno slobodan.
Hajd’mo pobjeći,
od svih pametnih ljudi,
koji stavljaju riječi u naša usta.
Hajd’mo samo reći
što naša srca žele.
Zaboravi sigurnost. Živi tamo gdje se bojiš živjeti”.
~ Rumi
Budi zahvalan za svakog koga sretneš, jer svatko je poslan kao vodič s one strane.
Tisuću polu-ljubavi mora biti odbačeno, kako bi se jedna cjelovita povela kući.
Ovo mjesto je san. Samo spavači ga smatraju stvarnim. Tada smrt dođe poput zore,
i ti se probudiš smijući se onome za što si mislio da je tvoja tuga.
Pleši, ako si sa sebe skinuo zavoje.
Usred borbe, pleši.
Pleši u svojoj krvi.
Pleši, kad si savršeno slobodan.
Hajd’mo pobjeći,
od svih pametnih ljudi,
koji stavljaju riječi u naša usta.
Hajd’mo samo reći
što naša srca žele.
Zaboravi sigurnost. Živi tamo gdje se bojiš živjeti”.
~ Rumi
Re: Self-improvement
Umijetnost življenja
Život je najsloženiji proces kojega poznajemo, pa ipak mi se prema njemu odnosimo kao prema nečemu što nema nikakvog dubljeg značaja. Gledajući tako na život mi zanemarujemo njegova najvažnija načela te propuštamo da vidimo čaroliju koja nam je u njemu dostupna.
Jedna od najvećih pogrešaka čovjeka jeste to što je ograničio sebe sa mnogim uvjerenjima, te što zbog tih uvjerenja on više nije u stanju da kuša puninu života. Život današnjeg čovjeka je sve samo ne slobodan, a upravo je sloboda jedno od glavnih životnih načela koje nikada ne smije biti potlačeno.
Većina ljudi danas živi ono što im nalažu kulture i tradicije, običaji i religijski propisi. Samim time mi sebi oduzimamo slobodu i puninu življenja. Zadojeni krivim uvjerenjima koji od pamtivijeka među nama grade nesporazume, mi konačno zaboravljamo i sami sebe te postajemo tek dio mase koja ne pozna smisao svoga postojanja. Osoba koja se uklopi u lažne vrijednosti ovoga izgubljenog društva, ne može da u životu okusi išta drugo osim tegoba, koje naposljetku vode tu osobu do dubokog sukoba sa samim sobom.
Duboko nezadovoljstvo čovjeka koje se primjećuje u svim aspektima društvenog života, jeste rezultat odvojenosti od vlastitoga sebstva, a koje se događa kao posljedica prihvaćanja svoga društvenog identiteta kao jedino poimanje sebe. Na taj način tradicije i sva uvjerenja koja s njima dolaze postaju standardi po kojima određujemo svoju vrijednost, što je apsolutno neispravno te veoma opasno.
Upravo zbog ovakvog pogleda na sebe i život imamo ovo što trenutno promatramo u svijetu; ratovi, terorizam, besmisao, kapitalizam i sve ostale bolesti koje susrećemo u društveno - socijalnom aspektu našega postojanja. Jer kada čovjek svoje pravo sebstvo zamijeni tradicijama i pripadnostima, tada njegovo postojanje biva opterećeno strahom koji ga uvjerava da bi nestankom tradicije i kolektivnih vjerovanja i uvjerenja, nestalo i njega samoga.
Nitko ne kaže da bi tradicije trebalo napustiti, no ne bi ih trebalo vrijednovati više od života, kako ljudskog - tako i životinjskog. Vidite na primjer , društvo u kojemu je lov na životinje smatran sportom, neophodno mora snositi posljedice zbog svojega nesvjesnoga djelovanja. Niti jedno živo biće ne bi smjelo biti ubijeno iz zabave, to je direktno kršenje osnovnog životnog načela, koje naprosto ne može proći bez posljedica.
Ako je ubijanje životinja nama prihvatljivo i normalno, tada mi postojanju (Bogu, univerzumu...) šaljemo poruku kako život za nas nema nikakvu vrijednost, a On nam zauzvrat daje isto to što mi Njemu dajemo; patnju, bol, bolest i smrt. To je jednostavno način na koji život funkcionira.
Iako nas; društvo, škole i većina religija uče kako je život čovjeka mnogo vrjedniji od života životinja, ono što zaboravljaju ili svjesno propuštaju da nas nauče jeste to da upravo zbog te veće vrijednosti čovjek ne može i ne smije sebi dozvoliti da djeluje poput životinje. Ako znamo da čak niti životinje ne ubijaju iz zabave, kako onda možemo pravdati takvo djelovanje kod čovjeka.
Zaista, promatrajući ovaj svijet ostaje mi samo dobra vjera u to da će čovjek jednom zaista prerasti svoju glupost te da će umjesto smrti on početi da podržava život. Jer zaista, ako pogledate malo što se događa u svijetu, lako možete vidjeti kako čovječanstvo uporno želi uništiti sebe dok s druge strane živimo u sasvim suprotnome uvjerenju. No recite mi, vi koji ste skeptični po pitanju ovoga što pišem, ako nije ovako čemu onda; nuklearne bombe, uništavanje šuma, zagađenje voda, oduzimanje slobode....čemu sve ovo ako čovječanstvo i znanost streme ka prosperitetu !?
Moramo shvatiti kako nisu naše želje i naša htijenja ono što oblikuje ovaj svijet, već su to naše namjere, naša uvjerenja, naša očekivanja i u konačnici naša dijela. Nije dovoljno samo željeti biti dobra osoba, potrebno je to uistinu živjeti svim svojim bićem. Također nije dovoljno samo željeti promjenu u svijetu, potrebno je biti ta promjena, baš kao što je rekao Mahatma Gandhi.
Ultimativni cilj svakoga živoga bića jeste da spozna sebe i da u toj samospoznaji on shvati sveukupnu filozofiju življenja, te da zatim svojim nenametljivim postojanjem on bude direktan primjer svim drugima koji ga promatraju. To je jedini način na koji pojedinac može bezbolno mijenjati svijet u kojemu živi.
Vidite, život je poput umjetnosti koja da bi bila savladana, od nas zahtijeva apsolutnu posvećenost, ozbiljnost i koncentraciju - a sve to mi imamo u trenucima svoga svjesnog bivanja u kojemu nažalost veoma rijetko prebivamo, svega nekoliko minuta dnevno, ako i toliko.
Svatko od nas veoma dobro zna što je ispravno a što ne, tu mogućnost spoznaje ne može nam nitko oduzeti. Problem je u tome što smo mi svoju savjest zamijenili zakonima, običajima i tradicijama...te sada umjesto da slijedimo vrijednosti života, mi slijedimo vrijednosti izvještačene kulture, a zatim odgovornost za svoju patnju prebacujemo ili na one koji slijede druge običaje ili na sudbinu.
Želite li još uvijek stvarati svijet vođen strahovima ili pak želite biti promjena koju priželjkujete vidjeti u svijetu. Izbor je vaš !
Namaste
Život je najsloženiji proces kojega poznajemo, pa ipak mi se prema njemu odnosimo kao prema nečemu što nema nikakvog dubljeg značaja. Gledajući tako na život mi zanemarujemo njegova najvažnija načela te propuštamo da vidimo čaroliju koja nam je u njemu dostupna.
Jedna od najvećih pogrešaka čovjeka jeste to što je ograničio sebe sa mnogim uvjerenjima, te što zbog tih uvjerenja on više nije u stanju da kuša puninu života. Život današnjeg čovjeka je sve samo ne slobodan, a upravo je sloboda jedno od glavnih životnih načela koje nikada ne smije biti potlačeno.
Većina ljudi danas živi ono što im nalažu kulture i tradicije, običaji i religijski propisi. Samim time mi sebi oduzimamo slobodu i puninu življenja. Zadojeni krivim uvjerenjima koji od pamtivijeka među nama grade nesporazume, mi konačno zaboravljamo i sami sebe te postajemo tek dio mase koja ne pozna smisao svoga postojanja. Osoba koja se uklopi u lažne vrijednosti ovoga izgubljenog društva, ne može da u životu okusi išta drugo osim tegoba, koje naposljetku vode tu osobu do dubokog sukoba sa samim sobom.
Duboko nezadovoljstvo čovjeka koje se primjećuje u svim aspektima društvenog života, jeste rezultat odvojenosti od vlastitoga sebstva, a koje se događa kao posljedica prihvaćanja svoga društvenog identiteta kao jedino poimanje sebe. Na taj način tradicije i sva uvjerenja koja s njima dolaze postaju standardi po kojima određujemo svoju vrijednost, što je apsolutno neispravno te veoma opasno.
Upravo zbog ovakvog pogleda na sebe i život imamo ovo što trenutno promatramo u svijetu; ratovi, terorizam, besmisao, kapitalizam i sve ostale bolesti koje susrećemo u društveno - socijalnom aspektu našega postojanja. Jer kada čovjek svoje pravo sebstvo zamijeni tradicijama i pripadnostima, tada njegovo postojanje biva opterećeno strahom koji ga uvjerava da bi nestankom tradicije i kolektivnih vjerovanja i uvjerenja, nestalo i njega samoga.
Nitko ne kaže da bi tradicije trebalo napustiti, no ne bi ih trebalo vrijednovati više od života, kako ljudskog - tako i životinjskog. Vidite na primjer , društvo u kojemu je lov na životinje smatran sportom, neophodno mora snositi posljedice zbog svojega nesvjesnoga djelovanja. Niti jedno živo biće ne bi smjelo biti ubijeno iz zabave, to je direktno kršenje osnovnog životnog načela, koje naprosto ne može proći bez posljedica.
Ako je ubijanje životinja nama prihvatljivo i normalno, tada mi postojanju (Bogu, univerzumu...) šaljemo poruku kako život za nas nema nikakvu vrijednost, a On nam zauzvrat daje isto to što mi Njemu dajemo; patnju, bol, bolest i smrt. To je jednostavno način na koji život funkcionira.
Iako nas; društvo, škole i većina religija uče kako je život čovjeka mnogo vrjedniji od života životinja, ono što zaboravljaju ili svjesno propuštaju da nas nauče jeste to da upravo zbog te veće vrijednosti čovjek ne može i ne smije sebi dozvoliti da djeluje poput životinje. Ako znamo da čak niti životinje ne ubijaju iz zabave, kako onda možemo pravdati takvo djelovanje kod čovjeka.
Zaista, promatrajući ovaj svijet ostaje mi samo dobra vjera u to da će čovjek jednom zaista prerasti svoju glupost te da će umjesto smrti on početi da podržava život. Jer zaista, ako pogledate malo što se događa u svijetu, lako možete vidjeti kako čovječanstvo uporno želi uništiti sebe dok s druge strane živimo u sasvim suprotnome uvjerenju. No recite mi, vi koji ste skeptični po pitanju ovoga što pišem, ako nije ovako čemu onda; nuklearne bombe, uništavanje šuma, zagađenje voda, oduzimanje slobode....čemu sve ovo ako čovječanstvo i znanost streme ka prosperitetu !?
Moramo shvatiti kako nisu naše želje i naša htijenja ono što oblikuje ovaj svijet, već su to naše namjere, naša uvjerenja, naša očekivanja i u konačnici naša dijela. Nije dovoljno samo željeti biti dobra osoba, potrebno je to uistinu živjeti svim svojim bićem. Također nije dovoljno samo željeti promjenu u svijetu, potrebno je biti ta promjena, baš kao što je rekao Mahatma Gandhi.
Ultimativni cilj svakoga živoga bića jeste da spozna sebe i da u toj samospoznaji on shvati sveukupnu filozofiju življenja, te da zatim svojim nenametljivim postojanjem on bude direktan primjer svim drugima koji ga promatraju. To je jedini način na koji pojedinac može bezbolno mijenjati svijet u kojemu živi.
Vidite, život je poput umjetnosti koja da bi bila savladana, od nas zahtijeva apsolutnu posvećenost, ozbiljnost i koncentraciju - a sve to mi imamo u trenucima svoga svjesnog bivanja u kojemu nažalost veoma rijetko prebivamo, svega nekoliko minuta dnevno, ako i toliko.
Svatko od nas veoma dobro zna što je ispravno a što ne, tu mogućnost spoznaje ne može nam nitko oduzeti. Problem je u tome što smo mi svoju savjest zamijenili zakonima, običajima i tradicijama...te sada umjesto da slijedimo vrijednosti života, mi slijedimo vrijednosti izvještačene kulture, a zatim odgovornost za svoju patnju prebacujemo ili na one koji slijede druge običaje ili na sudbinu.
Želite li još uvijek stvarati svijet vođen strahovima ili pak želite biti promjena koju priželjkujete vidjeti u svijetu. Izbor je vaš !
Namaste
Re: Self-improvement
Zašto je ponekad mudro izgledati manje inteligentno nego što jeste
„Znaj kako ispasti budala. Najmudriji ponekad igraju na tu kartu, a postoje trenuci kada se najveće znanje sastoji u tome da se čini da nemaš znanja. Ne smiješ biti neznalica, samo se pretvarati da ne znaš.“ – Baltasar Gracian, Kako iskoristiti svoje neprijatelje
U svijetu u kojem se ljudi često natječu u pokazivanju bogatstva, utjecaja, ljepote, obrazovanja ili društvenog položaja, moglo bi se činiti neobičnim da se jedno od najvrjednijih ljudskih svojstava – mudrost – ponekad mora skrivati. Ipak, oni koji dublje razumiju život, ljudsku prirodu i odnose znaju da se znanje ne pokazuje uvijek otvoreno. Ponekad je najveća mudrost upravo u tome da ne izgledamo previše mudro.
To ne znači da se treba praviti glupim u doslovnom smislu niti da se treba odricati vlastite inteligencije, sposobnosti i uvida. Riječ je o suptilnijoj životnoj vještini: znati kada govoriti, kada šutjeti, kada pokazati znanje, a kada ga prikriti jednostavnošću, skromnošću ili humorom. U mnogim okolnostima, osobito među ljudima koji se osjećaju ugroženo tuđom pronicljivošću, otvoreno pokazivanje inteligencije može izazvati otpor, zavist, nelagodu ili neprijateljstvo.
Friedrich Nietzsche, jedan od najutjecajnijih filozofa 19. stoljeća, u djelu S onu stranu dobra i zla zapisao je: „Svaki duboki duh treba masku: štoviše, oko svakog dubokog duha neprestano raste maska, zahvaljujući stalno lažnom, odnosno plitkom tumačenju svake riječi, svakog koraka, svakog znaka života koji daje… s vremena na vrijeme čak je i ludost maska.“
Nietzscheova misao otvara važno pitanje: zašto bi dubok duh uopće trebao masku? Zato što ljudi često ne reagiraju na ono što netko doista jest, nego na ono što u njemu vide kroz vlastite strahove, ograničenja i nesigurnosti. Mudra osoba može izgovoriti običnu rečenicu, a netko drugi u njoj čuti kritiku, prijetnju ili dokaz vlastite nedostatnosti. Maska tada postaje zaštitni sloj između unutarnje jasnoće i površnog tumačenja okoline.
Sličnu je misao izrazio i Montesquieu, francuski sudac i filozof iz 18. stoljeća: „Oduvijek sam primjećivao da bi čovjek, kako bi uspio u svijetu, trebao izgledati kao budala, ali biti mudar.“
Ova izjava ne poziva na lažnu neukost, već na oprez. U svijetu odnosa, moći, ega i društvenih očekivanja nije uvijek korisno odmah pokazati sve što znamo. Ponekad je za unutarnji mir, uspjeh i sigurnost mudrije dopustiti drugima da nas podcijene nego ih prisiliti da se osjećaju nadigrano.
Zašto tuđa inteligencija može izazvati nelagodu
Prvi razlog zbog kojeg se mudrost često prikriva jest taj što se mnogi ljudi ne osjećaju ugodno u prisutnosti osobe koja vidi kroz iluzije, izgovore i površne priče kojima sebi objašnjavaju život. Dublja inteligencija ne primjećuje samo ono što je izrečeno; ona osjeća i ono prešućeno. Vidi motive iza riječi, slabosti iza samouvjerenosti i proturječja iza lijepo oblikovanih stavova.
U romanu Cvijeće za Algernona Daniela Keyesa, znanstveni eksperiment pretvara čovjeka s intelektualnim teškoćama u genija. Nakon što počne shvaćati svijet na nov način, dolazi do bolnog uvida: „Počinjem misliti da s inteligencijom… ne samo da vidiš više – vidiš kroz stvari. A zbog toga je ljudima neugodno.“
Ova rečenica sažima jednu od najosjetljivijih strana inteligencije. Vidjeti više nije uvijek dar koji drugi dočekuju s divljenjem. Vidjeti kroz stvari može značiti razotkriti privide na kojima počiva nečiji osjećaj vrijednosti. Kada netko osjeti da su njegovi motivi jasni ili da njegovo znanje nije tako čvrsto kao što vjeruje, često neće reagirati zahvalno. Mnogo češće reagirat će obranom, hladnoćom, poricanjem ili napadom.
Arthur Schopenhauer, njemački filozof 19. stoljeća, o tome je pisao vrlo izravno: „Pokazivanje vlastite inteligencije i razboritosti samo je neizravan način da se drugim ljudima zamjeri što su dosadni i nesposobni… Intelektualna superiornost vrijeđa samim svojim postojanjem, bez ikakve želje za tim.“
Prema Schopenhaueru, problem nije nužno u namjeri mudre osobe. Ona ne mora nikoga ponižavati, ismijavati ili kritizirati. Dovoljno je da njezina jasnoća postoji. Za mnoge ljude, sama prisutnost nekoga tko razmišlja brže, dublje ili šire može biti bolan podsjetnik na vlastita ograničenja.
Schopenhauer zato upozorava: „…nema ničega na što je čovjek ponosniji nego na intelektualne sposobnosti, jer mu upravo to daje dominantno mjesto u životinjskom svijetu… Iznimno je nepromišljeno dopustiti bilo kome da vidi da ste odlučno superiorniji od njega u inteligenciji i mudrosti, a i drugim ljudima da to vide; jer će tada žudjeti za osvetom.“
Ovo možda zvuči strogo, ali u svakodnevnom životu lako je pronaći potvrdu. Ljudi rijetko vole one koji ih nenamjerno podsjećaju na ono što ne znaju. Još rjeđe vole one pred kojima se osjećaju manje sposobnima, osobito ako se to događa pred drugima. Zato mudri ljudi često nauče svoju oštrinu ublažiti jednostavnošću, svoje znanje sakriti iza pitanja, a svoje uvide iznositi tek kada postoji prostor da budu primljeni bez otpora.
Zašto tuđa inteligencija može izazvati nelagodu
Prvi razlog zbog kojeg se mudrost često prikriva jest taj što se mnogi ljudi ne osjećaju ugodno u prisutnosti osobe koja vidi kroz iluzije, izgovore i površne priče kojima sebi objašnjavaju život. Dublja inteligencija ne primjećuje samo ono što je izrečeno; ona osjeća i ono prešućeno. Vidi motive iza riječi, slabosti iza samouvjerenosti i proturječja iza lijepo oblikovanih stavova.
U romanu Cvijeće za Algernona Daniela Keyesa, znanstveni eksperiment pretvara čovjeka s intelektualnim teškoćama u genija. Nakon što počne shvaćati svijet na nov način, dolazi do bolnog uvida: „Počinjem misliti da s inteligencijom… ne samo da vidiš više – vidiš kroz stvari. A zbog toga je ljudima neugodno.“
Ova rečenica sažima jednu od najosjetljivijih strana inteligencije. Vidjeti više nije uvijek dar koji drugi dočekuju s divljenjem. Vidjeti kroz stvari može značiti razotkriti privide na kojima počiva nečiji osjećaj vrijednosti. Kada netko osjeti da su njegovi motivi jasni ili da njegovo znanje nije tako čvrsto kao što vjeruje, često neće reagirati zahvalno. Mnogo češće reagirat će obranom, hladnoćom, poricanjem ili napadom.
Arthur Schopenhauer, njemački filozof 19. stoljeća, o tome je pisao vrlo izravno: „Pokazivanje vlastite inteligencije i razboritosti samo je neizravan način da se drugim ljudima zamjeri što su dosadni i nesposobni… Intelektualna superiornost vrijeđa samim svojim postojanjem, bez ikakve želje za tim.“
Prema Schopenhaueru, problem nije nužno u namjeri mudre osobe. Ona ne mora nikoga ponižavati, ismijavati ili kritizirati. Dovoljno je da njezina jasnoća postoji. Za mnoge ljude, sama prisutnost nekoga tko razmišlja brže, dublje ili šire može biti bolan podsjetnik na vlastita ograničenja.
Schopenhauer zato upozorava: „…nema ničega na što je čovjek ponosniji nego na intelektualne sposobnosti, jer mu upravo to daje dominantno mjesto u životinjskom svijetu… Iznimno je nepromišljeno dopustiti bilo kome da vidi da ste odlučno superiorniji od njega u inteligenciji i mudrosti, a i drugim ljudima da to vide; jer će tada žudjeti za osvetom.“
Ovo možda zvuči strogo, ali u svakodnevnom životu lako je pronaći potvrdu. Ljudi rijetko vole one koji ih nenamjerno podsjećaju na ono što ne znaju. Još rjeđe vole one pred kojima se osjećaju manje sposobnima, osobito ako se to događa pred drugima. Zato mudri ljudi često nauče svoju oštrinu ublažiti jednostavnošću, svoje znanje sakriti iza pitanja, a svoje uvide iznositi tek kada postoji prostor da budu primljeni bez otpora.
Praktična korist prikrivanja vlastite pronicljivosti
Osim što smanjuje rizik od zavisti, povrijeđenosti i neprijateljstva, prikrivanje mudrosti ima i vrlo praktičnu stranu. U poslu, politici, akademskom svijetu, karijeri i društvenim odnosima često ne napreduju nužno oni koji najviše znaju, nego oni koji znaju upravljati odnosima. Ljudi su skloniji surađivati s osobama uz koje se osjećaju dobro, sigurno i vrijedno. Ako se uz nas netko stalno osjeća manji, slabiji ili manje sposoban, teško će nas iskreno podržavati.
Schopenhauer je to objasnio usporedbom s toplinom: „Jer kao što je toplina ugodna tijelu, tako i umu prija osjećaj njegove superiornosti; i čovjek će tražiti društvo koje će mu vjerojatno pružiti taj osjećaj, instinktivno kao što će prići kaminu ili šetati po suncu ako se želi ugrijati. Ali to znači da će biti omražen zbog svoje superiornosti; a ako se čovjek treba svidjeti, mora zapravo biti inferioran u pogledu intelekta.“
Drugim riječima, ljudi vole društvo u kojem se osjećaju pametno. To ne znači da se moramo umanjivati do razine samoponiženja, ali znači da je korisno razumjeti ljudski ego. Onaj tko drugima uvijek oduzima osjećaj vrijednosti, rijetko će postati omiljen, ma koliko bio sposoban.
To je osobito važno u odnosu s ljudima koji imaju autoritet ili moć nad našim mogućnostima – nadređenima, mentorima, klijentima, poslovnim partnerima ili osobama koje nam mogu otvoriti vrata. U takvim situacijama nije mudro otvoreno zasjenjivati one čiju naklonost tražimo. Potrebno je pokazati sposobnost, pouzdanost i kvalitetu, ali bez stvaranja dojma da smo intelektualno iznad osobe koja odlučuje o našoj prilici.
Baltasar Gracian zato upozorava: „Izbjegavajte nadmašiti svog nadređenog. Svi trijumfi su prezreni, a trijumf nad svojim nadređenim je ili glup ili koban. Superiornost je oduvijek bila prezirana, posebno od strane naših nadređenih.“
Ova misao ne poziva na neiskrenost, već na razboritost. Nije svaka pobjeda korisna. Pobijediti u raspravi s osobom koja ima moć nad nama može biti kratkotrajno zadovoljstvo, ali dugoročno stvoriti otpor. Mudrost je znati kada je bolje da ideja uspije nego da mi dobijemo priznanje za nju.
Karijera, moć i ego nadređenih
U knjizi Moć: Zašto je neki ljudi imaju, a drugi ne, Jeffrey Pfeffer, profesor organizacijskog ponašanja na Sveučilištu Stanford, ističe da radni učinak ne igra uvijek onoliko veliku ulogu u napredovanju koliko ljudi pretpostavljaju. Promaknuća i položaji moći često ovise o vidljivosti, odnosima i sposobnosti upravljanja onima koji već imaju utjecaj.
Pfeffer piše: „Dakle, izvrsna radna uspješnost sama po sebi nije dovoljna i možda nije ni potrebna za dobivanje i zadržavanje pozicija moći. Morate biti zapaženi, utjecati na dimenzije koje se koriste za mjerenje vaših postignuća i ponajviše se pobrinuti da ste učinkoviti u upravljanju onima na vlasti – što zahtijeva sposobnost jačanja ega onih iznad vas.“
Ova se tvrdnja mnogima neće svidjeti jer narušava idealističku sliku svijeta u kojem trud i sposobnost uvijek prirodno bivaju prepoznati. No u stvarnosti, osoba koja je vrlo sposobna, ali stalno čini da se nadređeni osjećaju nesigurno, može napredovati sporije od osobe koja zna pokazati kompetentnost, ali istodobno ostavlja prostor drugima da se osjećaju važnima.
Slično savjetuje i Robert Greene u knjizi 48 zakona moći: „Uvijek učinite da se oni iznad vas osjećaju ugodno superiorno. U svojoj želji da im ugodite i impresionirate ih, nemojte pretjerivati u pokazivanju svojih talenata jer biste mogli postići suprotno i izazvati strah i nesigurnost. Učinite da vaši gospodari izgledaju briljantnije nego što jesu i dosegnut ćete vrhunac moći.“
Ovo ne znači da treba živjeti u laži ili se odreći vlastitog potencijala. Znači da u svijetu moći i odnosa nije dovoljno biti pametan. Potrebno je biti i taktičan. Sposobnost da drugima ne ugrozimo ego često je jednako važna kao i sama stručnost. Inteligencija koja nema osjećaj za ljudsku osjetljivost lako postaje kamen spoticanja.
A što je s istinskom neovisnošću?
Netko bi mogao reći da istinski mudra osoba ne bi trebala mariti za tuđe mišljenje. Ako je čovjek doista slobodan, zašto bi prikrivao svoju inteligenciju? Zašto bi pazio na tuđi ego? Nije li vrhunac mudrosti upravo neovisnost od društvenog odobravanja?
Ovaj argument ima snagu, ali samo do određene mjere. Ako je netko potpuno samodostatan, ne ovisi ni o čijoj podršci, nema potrebu za društvenim prihvaćanjem i ne traži ničiju pomoć, tada možda doista može govoriti bez obzira na posljedice. Međutim, većina ljudi ipak živi u mreži odnosa. Ovisimo o suradnji, povjerenju, preporukama, obitelji, prijateljima, kolegama i zajednici. Zato nije uvijek mudro ponašati se kao da su drugi ljudi nevažni.
Čak i za mudraca koji je gotovo potpuno samodostatan postoji još jedan razlog da se povremeno „pravi budalom“: to je vježba poniznosti. Takva maska može ga podsjetiti da je, unatoč svom znanju, i dalje ljudsko biće ograničenog razumijevanja. Pred velikim pitanjima života i smrti, pred misterijem postojanja, ljubavi, patnje, prolaznosti i svijesti, čak i najveća ljudska mudrost ostaje mala.
Zato je priznanje vlastitog neznanja jedno od središnjih obilježja istinske mudrosti. Onaj tko misli da sve zna, zatvorio je vrata učenju. Onaj tko zna koliko malo zna, ostaje otvoren, pažljiv i živ.
Sokrat: mudrost počinje priznanjem neznanja
Jedan od najpoznatijih primjera takve mudrosti jest Sokrat. Iako ga povijest pamti kao jednog od najmudrijih ljudi zapadne civilizacije, on sam sebe nije smatrao mudrim. U Platonovoj Apologiji opisuje se kako je Sokratov prijatelj Herefont otišao u Delfe i ondje upitao proročište postoji li netko mudriji od Sokrata. Svećenica Pitija odgovorila je da nitko nije mudriji.
Kada je Sokrat čuo tu izjavu, nije je prihvatio kao laskanje. Naprotiv, bio je zbunjen: „Kakvo je značenje ove zagonetke? Znam da nemam mudrosti, ni male ni velike.“
Kako bi razumio riječi proročišta, Sokrat je počeo razgovarati s ljudima koji su uživali ugled mudraca: političarima, pjesnicima i obrtnicima. Očekivao je da će među njima pronaći nekoga tko doista zna više od njega. No ispitivanjem je otkrio da se mnogi od tih ljudi smatraju mudrima, iako njihovo znanje počiva na pretpostavkama, proturječjima i neprovjerenim uvjerenjima.
Sokrat o jednom takvom susretu kaže: „Otišao sam k jednomu koji je imao ugled mudraca… i rezultat je bio sljedeći: Kad sam počeo razgovarati s njim, nisam mogao a da ne pomislim da on zapravo nije mudar, iako su ga mnogi smatrali mudrim, a on sam još mudrijim.“
S vremenom je Sokrat shvatio zašto ga je proročište nazvalo najmudrijim. Ne zato što je imao veliko znanje, nego zato što je znao da ga nema. Dok su drugi svoja mišljenja proglašavali istinom, Sokrat je bio svjestan granica vlastitog razumijevanja. Platon zato zapisuje:
„Ovaj čovjek, o Atenjani, najmudriji je, onaj koji, poput Sokrata, zna da njegova mudrost uistinu ne vrijedi ništa.“
No upravo ga je ta sposobnost razotkrivanja lažne mudrosti učinila nepoželjnim. Sokrat je pokazivao ljudima da ne znaju ono što misle da znaju. Time je pogodio najosjetljivije mjesto ljudskog ega. Stekao je brojne neprijatelje, a na kraju je optužen za kvarenje mladih i bezbožnost te osuđen na smrt.
Razmišljajući o tome kako je stekao neprijatelje, Sokrat je objasnio: „Otišao sam i pokušao objasniti onome koji je imao reputaciju mudraca da se smatra mudrim, ali zapravo nije mudar; a posljedica je bila da me mrzi, a njegovo neprijateljstvo dijelili su i mnogi koji su bili prisutni i slušali me… Ova istraga dovela je do toga da imam mnogo neprijatelja najgore i najopasnije vrste.“
Sokratova sudbina snažan je podsjetnik da razotkrivanje tuđih zabluda nije bez posljedica. Ljudi ne vole uvijek onoga tko im donosi istinu, osobito ako ta istina ruši sliku koju imaju o sebi. Zato Schopenhauer s pravom primjećuje: „Čovjek može biti što skromniji u svom ponašanju, a opet teško da ikada natjera ljude da previde njegov zločin što je intelektualno iznad njih.“
Maska gluposti kao zaštita i duhovna vježba
Kada sve to uzmemo u obzir, postaje jasnije zašto je ponekad mudro izgledati manje inteligentno nego što jesmo. Takva maska nije nužno kukavičluk. Ona može biti oblik samokontrole, takta i unutarnje snage. Štiti nas od zavisti i neprijateljstva, pomaže nam održati skladnije odnose, olakšava suradnju i podsjeća nas da ne moramo uvijek dokazivati vlastitu vrijednost.
Istinska inteligencija ne sastoji se samo u sposobnosti da brzo razmišljamo, jasno zaključujemo ili vidimo ono što drugi ne vide. Ona se sastoji i u tome da razumijemo kada je naše znanje korisno, a kada postaje nepotrebno opterećenje. Nije svaka istina za svaki trenutak. Nije svaki uvid potrebno izgovoriti. Nije svaka rasprava vrijedna pobjede.
Ponekad je najmudrije dopustiti drugima da nas podcijene. Ponekad je bolje postaviti pitanje nego dati odgovor. Ponekad je korisnije nasmijati se nego dokazivati. Ponekad se najveća snaga nalazi u tome da ne pokažemo sve što možemo.
No najvažniji razlog za povremeno prihvaćanje uloge budale nije manipulacija drugima, nego poniznost pred životom. Bez obzira na to koliko znamo, uvijek ostaje neusporedivo više onoga što ne znamo. Pred tajnom postojanja svi smo početnici. Pred smrću, ljubavlju, patnjom i vječnošću, svi stojimo jednako ogoljeni.
Fjodor Dostojevski u Boboku zapisuje: „Najmudriji od svih, po mom mišljenju, jest onaj koji se može, makar jednom mjesečno, nazvati budalom – sposobnost za koju se danas gotovo više i ne čuje.“
A William Shakespeare u komediji Kako vam drago sažima istu misao u jednoj od najpoznatijih rečenica o mudrosti: „Budala misli da je mudra, ali mudrac zna da je budala.“
Zato se možda ne trebamo bojati trenutaka u kojima izgledamo manje pametno nego što jesmo. Možda se upravo u tim trenucima krije viša inteligencija: ona koja ne treba stalno priznanje, ne hrani se tuđim divljenjem i ne mora dokazivati vlastitu nadmoć. To je inteligencija koja zna da je mir važniji od pobjede, odnos važniji od dokazivanja, a poniznost dublja od ponosa.
Biti mudar ne znači uvijek pokazati mudrost. Ponekad znači znati je sakriti.
„Znaj kako ispasti budala. Najmudriji ponekad igraju na tu kartu, a postoje trenuci kada se najveće znanje sastoji u tome da se čini da nemaš znanja. Ne smiješ biti neznalica, samo se pretvarati da ne znaš.“ – Baltasar Gracian, Kako iskoristiti svoje neprijatelje
U svijetu u kojem se ljudi često natječu u pokazivanju bogatstva, utjecaja, ljepote, obrazovanja ili društvenog položaja, moglo bi se činiti neobičnim da se jedno od najvrjednijih ljudskih svojstava – mudrost – ponekad mora skrivati. Ipak, oni koji dublje razumiju život, ljudsku prirodu i odnose znaju da se znanje ne pokazuje uvijek otvoreno. Ponekad je najveća mudrost upravo u tome da ne izgledamo previše mudro.
To ne znači da se treba praviti glupim u doslovnom smislu niti da se treba odricati vlastite inteligencije, sposobnosti i uvida. Riječ je o suptilnijoj životnoj vještini: znati kada govoriti, kada šutjeti, kada pokazati znanje, a kada ga prikriti jednostavnošću, skromnošću ili humorom. U mnogim okolnostima, osobito među ljudima koji se osjećaju ugroženo tuđom pronicljivošću, otvoreno pokazivanje inteligencije može izazvati otpor, zavist, nelagodu ili neprijateljstvo.
Friedrich Nietzsche, jedan od najutjecajnijih filozofa 19. stoljeća, u djelu S onu stranu dobra i zla zapisao je: „Svaki duboki duh treba masku: štoviše, oko svakog dubokog duha neprestano raste maska, zahvaljujući stalno lažnom, odnosno plitkom tumačenju svake riječi, svakog koraka, svakog znaka života koji daje… s vremena na vrijeme čak je i ludost maska.“
Nietzscheova misao otvara važno pitanje: zašto bi dubok duh uopće trebao masku? Zato što ljudi često ne reagiraju na ono što netko doista jest, nego na ono što u njemu vide kroz vlastite strahove, ograničenja i nesigurnosti. Mudra osoba može izgovoriti običnu rečenicu, a netko drugi u njoj čuti kritiku, prijetnju ili dokaz vlastite nedostatnosti. Maska tada postaje zaštitni sloj između unutarnje jasnoće i površnog tumačenja okoline.
Sličnu je misao izrazio i Montesquieu, francuski sudac i filozof iz 18. stoljeća: „Oduvijek sam primjećivao da bi čovjek, kako bi uspio u svijetu, trebao izgledati kao budala, ali biti mudar.“
Ova izjava ne poziva na lažnu neukost, već na oprez. U svijetu odnosa, moći, ega i društvenih očekivanja nije uvijek korisno odmah pokazati sve što znamo. Ponekad je za unutarnji mir, uspjeh i sigurnost mudrije dopustiti drugima da nas podcijene nego ih prisiliti da se osjećaju nadigrano.
Zašto tuđa inteligencija može izazvati nelagodu
Prvi razlog zbog kojeg se mudrost često prikriva jest taj što se mnogi ljudi ne osjećaju ugodno u prisutnosti osobe koja vidi kroz iluzije, izgovore i površne priče kojima sebi objašnjavaju život. Dublja inteligencija ne primjećuje samo ono što je izrečeno; ona osjeća i ono prešućeno. Vidi motive iza riječi, slabosti iza samouvjerenosti i proturječja iza lijepo oblikovanih stavova.
U romanu Cvijeće za Algernona Daniela Keyesa, znanstveni eksperiment pretvara čovjeka s intelektualnim teškoćama u genija. Nakon što počne shvaćati svijet na nov način, dolazi do bolnog uvida: „Počinjem misliti da s inteligencijom… ne samo da vidiš više – vidiš kroz stvari. A zbog toga je ljudima neugodno.“
Ova rečenica sažima jednu od najosjetljivijih strana inteligencije. Vidjeti više nije uvijek dar koji drugi dočekuju s divljenjem. Vidjeti kroz stvari može značiti razotkriti privide na kojima počiva nečiji osjećaj vrijednosti. Kada netko osjeti da su njegovi motivi jasni ili da njegovo znanje nije tako čvrsto kao što vjeruje, često neće reagirati zahvalno. Mnogo češće reagirat će obranom, hladnoćom, poricanjem ili napadom.
Arthur Schopenhauer, njemački filozof 19. stoljeća, o tome je pisao vrlo izravno: „Pokazivanje vlastite inteligencije i razboritosti samo je neizravan način da se drugim ljudima zamjeri što su dosadni i nesposobni… Intelektualna superiornost vrijeđa samim svojim postojanjem, bez ikakve želje za tim.“
Prema Schopenhaueru, problem nije nužno u namjeri mudre osobe. Ona ne mora nikoga ponižavati, ismijavati ili kritizirati. Dovoljno je da njezina jasnoća postoji. Za mnoge ljude, sama prisutnost nekoga tko razmišlja brže, dublje ili šire može biti bolan podsjetnik na vlastita ograničenja.
Schopenhauer zato upozorava: „…nema ničega na što je čovjek ponosniji nego na intelektualne sposobnosti, jer mu upravo to daje dominantno mjesto u životinjskom svijetu… Iznimno je nepromišljeno dopustiti bilo kome da vidi da ste odlučno superiorniji od njega u inteligenciji i mudrosti, a i drugim ljudima da to vide; jer će tada žudjeti za osvetom.“
Ovo možda zvuči strogo, ali u svakodnevnom životu lako je pronaći potvrdu. Ljudi rijetko vole one koji ih nenamjerno podsjećaju na ono što ne znaju. Još rjeđe vole one pred kojima se osjećaju manje sposobnima, osobito ako se to događa pred drugima. Zato mudri ljudi često nauče svoju oštrinu ublažiti jednostavnošću, svoje znanje sakriti iza pitanja, a svoje uvide iznositi tek kada postoji prostor da budu primljeni bez otpora.
Zašto tuđa inteligencija može izazvati nelagodu
Prvi razlog zbog kojeg se mudrost često prikriva jest taj što se mnogi ljudi ne osjećaju ugodno u prisutnosti osobe koja vidi kroz iluzije, izgovore i površne priče kojima sebi objašnjavaju život. Dublja inteligencija ne primjećuje samo ono što je izrečeno; ona osjeća i ono prešućeno. Vidi motive iza riječi, slabosti iza samouvjerenosti i proturječja iza lijepo oblikovanih stavova.
U romanu Cvijeće za Algernona Daniela Keyesa, znanstveni eksperiment pretvara čovjeka s intelektualnim teškoćama u genija. Nakon što počne shvaćati svijet na nov način, dolazi do bolnog uvida: „Počinjem misliti da s inteligencijom… ne samo da vidiš više – vidiš kroz stvari. A zbog toga je ljudima neugodno.“
Ova rečenica sažima jednu od najosjetljivijih strana inteligencije. Vidjeti više nije uvijek dar koji drugi dočekuju s divljenjem. Vidjeti kroz stvari može značiti razotkriti privide na kojima počiva nečiji osjećaj vrijednosti. Kada netko osjeti da su njegovi motivi jasni ili da njegovo znanje nije tako čvrsto kao što vjeruje, često neće reagirati zahvalno. Mnogo češće reagirat će obranom, hladnoćom, poricanjem ili napadom.
Arthur Schopenhauer, njemački filozof 19. stoljeća, o tome je pisao vrlo izravno: „Pokazivanje vlastite inteligencije i razboritosti samo je neizravan način da se drugim ljudima zamjeri što su dosadni i nesposobni… Intelektualna superiornost vrijeđa samim svojim postojanjem, bez ikakve želje za tim.“
Prema Schopenhaueru, problem nije nužno u namjeri mudre osobe. Ona ne mora nikoga ponižavati, ismijavati ili kritizirati. Dovoljno je da njezina jasnoća postoji. Za mnoge ljude, sama prisutnost nekoga tko razmišlja brže, dublje ili šire može biti bolan podsjetnik na vlastita ograničenja.
Schopenhauer zato upozorava: „…nema ničega na što je čovjek ponosniji nego na intelektualne sposobnosti, jer mu upravo to daje dominantno mjesto u životinjskom svijetu… Iznimno je nepromišljeno dopustiti bilo kome da vidi da ste odlučno superiorniji od njega u inteligenciji i mudrosti, a i drugim ljudima da to vide; jer će tada žudjeti za osvetom.“
Ovo možda zvuči strogo, ali u svakodnevnom životu lako je pronaći potvrdu. Ljudi rijetko vole one koji ih nenamjerno podsjećaju na ono što ne znaju. Još rjeđe vole one pred kojima se osjećaju manje sposobnima, osobito ako se to događa pred drugima. Zato mudri ljudi često nauče svoju oštrinu ublažiti jednostavnošću, svoje znanje sakriti iza pitanja, a svoje uvide iznositi tek kada postoji prostor da budu primljeni bez otpora.
Praktična korist prikrivanja vlastite pronicljivosti
Osim što smanjuje rizik od zavisti, povrijeđenosti i neprijateljstva, prikrivanje mudrosti ima i vrlo praktičnu stranu. U poslu, politici, akademskom svijetu, karijeri i društvenim odnosima često ne napreduju nužno oni koji najviše znaju, nego oni koji znaju upravljati odnosima. Ljudi su skloniji surađivati s osobama uz koje se osjećaju dobro, sigurno i vrijedno. Ako se uz nas netko stalno osjeća manji, slabiji ili manje sposoban, teško će nas iskreno podržavati.
Schopenhauer je to objasnio usporedbom s toplinom: „Jer kao što je toplina ugodna tijelu, tako i umu prija osjećaj njegove superiornosti; i čovjek će tražiti društvo koje će mu vjerojatno pružiti taj osjećaj, instinktivno kao što će prići kaminu ili šetati po suncu ako se želi ugrijati. Ali to znači da će biti omražen zbog svoje superiornosti; a ako se čovjek treba svidjeti, mora zapravo biti inferioran u pogledu intelekta.“
Drugim riječima, ljudi vole društvo u kojem se osjećaju pametno. To ne znači da se moramo umanjivati do razine samoponiženja, ali znači da je korisno razumjeti ljudski ego. Onaj tko drugima uvijek oduzima osjećaj vrijednosti, rijetko će postati omiljen, ma koliko bio sposoban.
To je osobito važno u odnosu s ljudima koji imaju autoritet ili moć nad našim mogućnostima – nadređenima, mentorima, klijentima, poslovnim partnerima ili osobama koje nam mogu otvoriti vrata. U takvim situacijama nije mudro otvoreno zasjenjivati one čiju naklonost tražimo. Potrebno je pokazati sposobnost, pouzdanost i kvalitetu, ali bez stvaranja dojma da smo intelektualno iznad osobe koja odlučuje o našoj prilici.
Baltasar Gracian zato upozorava: „Izbjegavajte nadmašiti svog nadređenog. Svi trijumfi su prezreni, a trijumf nad svojim nadređenim je ili glup ili koban. Superiornost je oduvijek bila prezirana, posebno od strane naših nadređenih.“
Ova misao ne poziva na neiskrenost, već na razboritost. Nije svaka pobjeda korisna. Pobijediti u raspravi s osobom koja ima moć nad nama može biti kratkotrajno zadovoljstvo, ali dugoročno stvoriti otpor. Mudrost je znati kada je bolje da ideja uspije nego da mi dobijemo priznanje za nju.
Karijera, moć i ego nadređenih
U knjizi Moć: Zašto je neki ljudi imaju, a drugi ne, Jeffrey Pfeffer, profesor organizacijskog ponašanja na Sveučilištu Stanford, ističe da radni učinak ne igra uvijek onoliko veliku ulogu u napredovanju koliko ljudi pretpostavljaju. Promaknuća i položaji moći često ovise o vidljivosti, odnosima i sposobnosti upravljanja onima koji već imaju utjecaj.
Pfeffer piše: „Dakle, izvrsna radna uspješnost sama po sebi nije dovoljna i možda nije ni potrebna za dobivanje i zadržavanje pozicija moći. Morate biti zapaženi, utjecati na dimenzije koje se koriste za mjerenje vaših postignuća i ponajviše se pobrinuti da ste učinkoviti u upravljanju onima na vlasti – što zahtijeva sposobnost jačanja ega onih iznad vas.“
Ova se tvrdnja mnogima neće svidjeti jer narušava idealističku sliku svijeta u kojem trud i sposobnost uvijek prirodno bivaju prepoznati. No u stvarnosti, osoba koja je vrlo sposobna, ali stalno čini da se nadređeni osjećaju nesigurno, može napredovati sporije od osobe koja zna pokazati kompetentnost, ali istodobno ostavlja prostor drugima da se osjećaju važnima.
Slično savjetuje i Robert Greene u knjizi 48 zakona moći: „Uvijek učinite da se oni iznad vas osjećaju ugodno superiorno. U svojoj želji da im ugodite i impresionirate ih, nemojte pretjerivati u pokazivanju svojih talenata jer biste mogli postići suprotno i izazvati strah i nesigurnost. Učinite da vaši gospodari izgledaju briljantnije nego što jesu i dosegnut ćete vrhunac moći.“
Ovo ne znači da treba živjeti u laži ili se odreći vlastitog potencijala. Znači da u svijetu moći i odnosa nije dovoljno biti pametan. Potrebno je biti i taktičan. Sposobnost da drugima ne ugrozimo ego često je jednako važna kao i sama stručnost. Inteligencija koja nema osjećaj za ljudsku osjetljivost lako postaje kamen spoticanja.
A što je s istinskom neovisnošću?
Netko bi mogao reći da istinski mudra osoba ne bi trebala mariti za tuđe mišljenje. Ako je čovjek doista slobodan, zašto bi prikrivao svoju inteligenciju? Zašto bi pazio na tuđi ego? Nije li vrhunac mudrosti upravo neovisnost od društvenog odobravanja?
Ovaj argument ima snagu, ali samo do određene mjere. Ako je netko potpuno samodostatan, ne ovisi ni o čijoj podršci, nema potrebu za društvenim prihvaćanjem i ne traži ničiju pomoć, tada možda doista može govoriti bez obzira na posljedice. Međutim, većina ljudi ipak živi u mreži odnosa. Ovisimo o suradnji, povjerenju, preporukama, obitelji, prijateljima, kolegama i zajednici. Zato nije uvijek mudro ponašati se kao da su drugi ljudi nevažni.
Čak i za mudraca koji je gotovo potpuno samodostatan postoji još jedan razlog da se povremeno „pravi budalom“: to je vježba poniznosti. Takva maska može ga podsjetiti da je, unatoč svom znanju, i dalje ljudsko biće ograničenog razumijevanja. Pred velikim pitanjima života i smrti, pred misterijem postojanja, ljubavi, patnje, prolaznosti i svijesti, čak i najveća ljudska mudrost ostaje mala.
Zato je priznanje vlastitog neznanja jedno od središnjih obilježja istinske mudrosti. Onaj tko misli da sve zna, zatvorio je vrata učenju. Onaj tko zna koliko malo zna, ostaje otvoren, pažljiv i živ.
Sokrat: mudrost počinje priznanjem neznanja
Jedan od najpoznatijih primjera takve mudrosti jest Sokrat. Iako ga povijest pamti kao jednog od najmudrijih ljudi zapadne civilizacije, on sam sebe nije smatrao mudrim. U Platonovoj Apologiji opisuje se kako je Sokratov prijatelj Herefont otišao u Delfe i ondje upitao proročište postoji li netko mudriji od Sokrata. Svećenica Pitija odgovorila je da nitko nije mudriji.
Kada je Sokrat čuo tu izjavu, nije je prihvatio kao laskanje. Naprotiv, bio je zbunjen: „Kakvo je značenje ove zagonetke? Znam da nemam mudrosti, ni male ni velike.“
Kako bi razumio riječi proročišta, Sokrat je počeo razgovarati s ljudima koji su uživali ugled mudraca: političarima, pjesnicima i obrtnicima. Očekivao je da će među njima pronaći nekoga tko doista zna više od njega. No ispitivanjem je otkrio da se mnogi od tih ljudi smatraju mudrima, iako njihovo znanje počiva na pretpostavkama, proturječjima i neprovjerenim uvjerenjima.
Sokrat o jednom takvom susretu kaže: „Otišao sam k jednomu koji je imao ugled mudraca… i rezultat je bio sljedeći: Kad sam počeo razgovarati s njim, nisam mogao a da ne pomislim da on zapravo nije mudar, iako su ga mnogi smatrali mudrim, a on sam još mudrijim.“
S vremenom je Sokrat shvatio zašto ga je proročište nazvalo najmudrijim. Ne zato što je imao veliko znanje, nego zato što je znao da ga nema. Dok su drugi svoja mišljenja proglašavali istinom, Sokrat je bio svjestan granica vlastitog razumijevanja. Platon zato zapisuje:
„Ovaj čovjek, o Atenjani, najmudriji je, onaj koji, poput Sokrata, zna da njegova mudrost uistinu ne vrijedi ništa.“
No upravo ga je ta sposobnost razotkrivanja lažne mudrosti učinila nepoželjnim. Sokrat je pokazivao ljudima da ne znaju ono što misle da znaju. Time je pogodio najosjetljivije mjesto ljudskog ega. Stekao je brojne neprijatelje, a na kraju je optužen za kvarenje mladih i bezbožnost te osuđen na smrt.
Razmišljajući o tome kako je stekao neprijatelje, Sokrat je objasnio: „Otišao sam i pokušao objasniti onome koji je imao reputaciju mudraca da se smatra mudrim, ali zapravo nije mudar; a posljedica je bila da me mrzi, a njegovo neprijateljstvo dijelili su i mnogi koji su bili prisutni i slušali me… Ova istraga dovela je do toga da imam mnogo neprijatelja najgore i najopasnije vrste.“
Sokratova sudbina snažan je podsjetnik da razotkrivanje tuđih zabluda nije bez posljedica. Ljudi ne vole uvijek onoga tko im donosi istinu, osobito ako ta istina ruši sliku koju imaju o sebi. Zato Schopenhauer s pravom primjećuje: „Čovjek može biti što skromniji u svom ponašanju, a opet teško da ikada natjera ljude da previde njegov zločin što je intelektualno iznad njih.“
Maska gluposti kao zaštita i duhovna vježba
Kada sve to uzmemo u obzir, postaje jasnije zašto je ponekad mudro izgledati manje inteligentno nego što jesmo. Takva maska nije nužno kukavičluk. Ona može biti oblik samokontrole, takta i unutarnje snage. Štiti nas od zavisti i neprijateljstva, pomaže nam održati skladnije odnose, olakšava suradnju i podsjeća nas da ne moramo uvijek dokazivati vlastitu vrijednost.
Istinska inteligencija ne sastoji se samo u sposobnosti da brzo razmišljamo, jasno zaključujemo ili vidimo ono što drugi ne vide. Ona se sastoji i u tome da razumijemo kada je naše znanje korisno, a kada postaje nepotrebno opterećenje. Nije svaka istina za svaki trenutak. Nije svaki uvid potrebno izgovoriti. Nije svaka rasprava vrijedna pobjede.
Ponekad je najmudrije dopustiti drugima da nas podcijene. Ponekad je bolje postaviti pitanje nego dati odgovor. Ponekad je korisnije nasmijati se nego dokazivati. Ponekad se najveća snaga nalazi u tome da ne pokažemo sve što možemo.
No najvažniji razlog za povremeno prihvaćanje uloge budale nije manipulacija drugima, nego poniznost pred životom. Bez obzira na to koliko znamo, uvijek ostaje neusporedivo više onoga što ne znamo. Pred tajnom postojanja svi smo početnici. Pred smrću, ljubavlju, patnjom i vječnošću, svi stojimo jednako ogoljeni.
Fjodor Dostojevski u Boboku zapisuje: „Najmudriji od svih, po mom mišljenju, jest onaj koji se može, makar jednom mjesečno, nazvati budalom – sposobnost za koju se danas gotovo više i ne čuje.“
A William Shakespeare u komediji Kako vam drago sažima istu misao u jednoj od najpoznatijih rečenica o mudrosti: „Budala misli da je mudra, ali mudrac zna da je budala.“
Zato se možda ne trebamo bojati trenutaka u kojima izgledamo manje pametno nego što jesmo. Možda se upravo u tim trenucima krije viša inteligencija: ona koja ne treba stalno priznanje, ne hrani se tuđim divljenjem i ne mora dokazivati vlastitu nadmoć. To je inteligencija koja zna da je mir važniji od pobjede, odnos važniji od dokazivanja, a poniznost dublja od ponosa.
Biti mudar ne znači uvijek pokazati mudrost. Ponekad znači znati je sakriti.
Re: Self-improvement
Odbacite otpor i slobodni ste!
Činjenica je da postoji univerzalno energetsko informacijsko polje koje možemo nazvati božja svijest kojeg smo svi dio. Gledano s tog aspekta mi smo svi jedno. Jedni na druge utječemo.
Pitanje je kako i zašto.
Pozitivno utječemo na druge gledajući u njima najbolje. Pozitivno utječemo energetskim iscjeljivanjem. Pozitivno utječemo smijehom, blagoslovima, ljubavlju, podučavanjem. Također, utječemo i negativno. Slanjem negativnih misli i emocija u univerzalno polje svakako aktiviramo negativni krug (karmu) uzrok-posljedica. Osoba koju iz nekog razloga ne volimo to može primiti ili ne. U svakom slučaju sebe smo otrovali čim ulazimo u negativni proces misli i emocija.
Drugi ljudi na nas negativno utječu ukoliko im mi otvaramo vrata odnosno dajemo dozvolu. Svjesno ili nesvjesno dajemo dozvolu na način da sami imamo neku negativu vibraciju spram određenih osoba ili tema. Strah, sumnja, ljubomora, zavist, mržnja otvaraju vrata tome da nas negativa izvan nas samih dodatno iscrpljuje i oslabljuje.
Zatvara ih ljubav, povjerenje, razumijevanje, svjesnost, suosjećanje, svjetlost, hrabrost, dobrota, znanje. Postoje bezbrojne situacije u kojima se nađemo i postoje bezbrojni pozitivni izbori kako se ponašati u skladu s izazovom. Možemo ih svrstati u tri osnovna izbora u odnosu na situaciju.
Prva situacija je da osobu koja vas crpi gledate s razumijevanjem, ona radi kako najbolje zna i može, možete joj pomoći, ukoliko ona to želi, da nađe izvor energije unutar sebe kroz meditacije i osobni rast.
Druga situacija je da ponovno i uvijek vidite drugu osobu s razumijevanjem jer ona zaista radi najbolje što može, ali joj kažete dosta, stop. Ovo govorite iz znanja da je to nešto što jednostavno treba napraviti zato što je tako ispravno. Bez zamjeranja i ljutnje, vas oslobađa svjesnost odnosno znanje. Radite za svoje najviše dobro i to je automatski za najviše dobro druge osobe jer smo dio istog izvora. Osoba će vas zaista čuti i s vremenom će vam biti zahvalna.
Treća situacija je zapravo ona kada imate osjećaj da vas druga osoba crpi ali zbog neke druge hijerarhije koju morate poštivati vam se čini da nemate izbora, osjećate ucjenu i ljutnju ili još gore, bespomoćnost.
Tada je vaša jedina opcija svjesnost u smislu dogovor sa samim sobom. Pristajem na ovo zbog trenutnih okolnosti na koje sada ne mogu utjecati. Istog trenutka u vama se javlja olakšanje jer više nemate otpor.
Dajete namjeru da vaš život o vama brine i imate povjerenje da se za vas slažu stvari i onda kada ne znate. Zaista kada tako mislite one se i slažu na najbolji mogući način jer ste vi kreator.
U svakom slučaju negativnost drugih osoba nas ne crpi, već nas crpi naš otpor, bez obzira da li je to strah ili ucjena ili nešto treće. Odbacite otpor i slobodni ste.
S ljubavlju,
Anita Žugec
Činjenica je da postoji univerzalno energetsko informacijsko polje koje možemo nazvati božja svijest kojeg smo svi dio. Gledano s tog aspekta mi smo svi jedno. Jedni na druge utječemo.
Pitanje je kako i zašto.
Pozitivno utječemo na druge gledajući u njima najbolje. Pozitivno utječemo energetskim iscjeljivanjem. Pozitivno utječemo smijehom, blagoslovima, ljubavlju, podučavanjem. Također, utječemo i negativno. Slanjem negativnih misli i emocija u univerzalno polje svakako aktiviramo negativni krug (karmu) uzrok-posljedica. Osoba koju iz nekog razloga ne volimo to može primiti ili ne. U svakom slučaju sebe smo otrovali čim ulazimo u negativni proces misli i emocija.
Drugi ljudi na nas negativno utječu ukoliko im mi otvaramo vrata odnosno dajemo dozvolu. Svjesno ili nesvjesno dajemo dozvolu na način da sami imamo neku negativu vibraciju spram određenih osoba ili tema. Strah, sumnja, ljubomora, zavist, mržnja otvaraju vrata tome da nas negativa izvan nas samih dodatno iscrpljuje i oslabljuje.
Zatvara ih ljubav, povjerenje, razumijevanje, svjesnost, suosjećanje, svjetlost, hrabrost, dobrota, znanje. Postoje bezbrojne situacije u kojima se nađemo i postoje bezbrojni pozitivni izbori kako se ponašati u skladu s izazovom. Možemo ih svrstati u tri osnovna izbora u odnosu na situaciju.
Prva situacija je da osobu koja vas crpi gledate s razumijevanjem, ona radi kako najbolje zna i može, možete joj pomoći, ukoliko ona to želi, da nađe izvor energije unutar sebe kroz meditacije i osobni rast.
Druga situacija je da ponovno i uvijek vidite drugu osobu s razumijevanjem jer ona zaista radi najbolje što može, ali joj kažete dosta, stop. Ovo govorite iz znanja da je to nešto što jednostavno treba napraviti zato što je tako ispravno. Bez zamjeranja i ljutnje, vas oslobađa svjesnost odnosno znanje. Radite za svoje najviše dobro i to je automatski za najviše dobro druge osobe jer smo dio istog izvora. Osoba će vas zaista čuti i s vremenom će vam biti zahvalna.
Treća situacija je zapravo ona kada imate osjećaj da vas druga osoba crpi ali zbog neke druge hijerarhije koju morate poštivati vam se čini da nemate izbora, osjećate ucjenu i ljutnju ili još gore, bespomoćnost.
Tada je vaša jedina opcija svjesnost u smislu dogovor sa samim sobom. Pristajem na ovo zbog trenutnih okolnosti na koje sada ne mogu utjecati. Istog trenutka u vama se javlja olakšanje jer više nemate otpor.
Dajete namjeru da vaš život o vama brine i imate povjerenje da se za vas slažu stvari i onda kada ne znate. Zaista kada tako mislite one se i slažu na najbolji mogući način jer ste vi kreator.
U svakom slučaju negativnost drugih osoba nas ne crpi, već nas crpi naš otpor, bez obzira da li je to strah ili ucjena ili nešto treće. Odbacite otpor i slobodni ste.
S ljubavlju,
Anita Žugec
Re: Self-improvement
Volimo li čovjeka pred sobom ili priču koju smo oko njega izgradili?
Možda prava zrelost nije pronaći savršen odnos. Možda je zrelost prestati od drugih tražiti da budu ono što nama nedostaje.
Čitajući Prousta ovih dana, zapela mi je jedna misao koja istovremeno boli i oslobađa:
Veze koje imamo s drugima ne postoje negdje izvan nas. One žive u našim sjećanjima, osjećajima, očekivanjima i pričama koje o njima stvaramo. A kako vrijeme prolazi i pamćenje blijedi, te se veze polako mijenjaju, rastvaraju se i gube obrise koje su nekada imale. Ljudi ostaju isti samo u našim uspomenama. U stvarnosti se i oni mijenjaju, kao što se mijenjamo i mi.
Tada ostajemo suočeni s nečim što većina ljudi pokušava izbjeći: činjenicom da smo, u svojoj najdubljoj unutrašnjosti, sami sa sobom.
Nije to kazna. Nije tragedija. To je jednostavno istina ljudskog postojanja.
Koliko god nekoga voljeli, nitko ne može ući u našu svijest i doživjeti svijet iznutra onako kako ga doživljavamo mi. Nitko ne može ponijeti naše strahove, naše čežnje, naše unutarnje bitke. Na kraju svakog dana vraćamo se sebi. I upravo u tom povratku sebi krije se ono od čega najčešće bježimo.
U toj točki Proust se gotovo prirodno susreće s Jungom.
Jer ono što nazivamo „drugim čovjekom“ često je platno na koje projiciramo vlastite nesvjesne sadržaje. Volimo, mrzimo, idealiziramo, spašavamo, odbacujemo. Ali vrlo često ne reagiramo na osobu kakva jest, nego na sliku koju smo o njoj stvorili.
Koliko puta smo se zaljubili ne u stvarnu osobu, nego u obećanje koje smo vidjeli u njoj? Koliko puta smo nekoga optuživali za ono što nismo mogli prihvatiti u sebi? Koliko puta smo od drugih tražili ono što nikada nisu mogli dati?
Jung bi rekao da u odnosima susrećemo vlastitu sjenu, vlastite rane, čežnje i strahove. Susrećemo dijelove sebe koje još nismo integrirali. Upravo zato nas pojedini ljudi toliko privlače ili odbijaju. Oni dodiruju nešto duboko u nama. Nešto što možda nema mnogo veze s njima, ali ima mnogo veze s nama.
Drugi postoje. Ali nikada ih ne možemo doživjeti izvan vlastite svijesti. Svaki odnos prolazi kroz filter naše psihe. Drugog čovjeka poznajemo samo onoliko koliko smo upoznali sebe. Sve ostalo su projekcije koje održavamo iz potrebe za ljubavlju, pripadanjem, sigurnošću ili jednostavno iz straha od samoće.
Možda upravo zato mnogi odnosi s vremenom pucaju. Ne zato što je nestalo ljubavi, nego zato što su se istrošile iluzije. Slika koju smo nosili o drugome više ne može izdržati susret sa stvarnošću. Ono što smo obožavali pokazuje svoje pukotine. Ono što smo osuđivali pokazuje svoje ljudsko lice.
I tada imamo izbor.
Možemo nastaviti braniti svoje projekcije ili ih možemo povući natrag kući.
Možda prava zrelost nije pronaći savršen odnos.
Možda je zrelost prestati od drugih tražiti da budu ono što nama nedostaje.
Prestati tražiti spasitelja, potvrdu, roditelja, idealnog partnera ili izgubljeni dio sebe u drugome. Prestati očekivati da netko izvana ispuni prazninu koju sami nismo imali hrabrosti pogledati.
To je bolan proces jer zahtijeva odricanje od mnogih lijepih iluzija. Lakše je vjerovati da će nas netko drugi dovršiti nego prihvatiti da smo sami odgovorni za vlastitu cjelovitost. Lakše je tražiti ispunjenje izvana nego sići u vlastitu dubinu.
Jung je taj proces nazvao individuacijom. To nije put savršenstva. To nije postajanje boljom verzijom sebe. To je put postajanja onim što jesmo. Put na kojem polako prestajemo glumiti, prestajemo se skrivati iza uloga i prestajemo očekivati da nam drugi daju identitet.
To je postupno odustajanje od iluzija koje smo godinama smatrali stvarnošću. To je prihvaćanje odgovornosti za vlastitu unutrašnjost.
I tek tada događa se nešto paradoksalno.
Tek kada prestanemo koristiti druge ljude da pobjegnemo od sebe, postajemo sposobni istinski ih vidjeti. Prvi put ih ne gledamo kroz prizmu svojih potreba, strahova i očekivanja. Prvi put ih susrećemo kao zasebna bića, sa svojim misterijem, svojom boli i svojim putem.
Odnosi tada više nisu skloništa od samoće. Postaju susret.
Ne dvije osobe koje jedna u drugoj traže izgubljene dijelove sebe, nego dvije svijesti koje se susreću bez maski, bez zahtjeva i bez obmane.
A možda je upravo to najdublji oblik ljubavi.
Ne posjedovati. Ne tražiti. Ne očekivati spasenje.
Nego gledati drugoga onakvim kakav jest i ostati prisutan.
Možda ljubav nikada nije bila stapanje dviju polovica.
Možda je ljubav susret dviju cjelina koje više ne traže sebe jedna u drugoj.
Alan Gott
Možda prava zrelost nije pronaći savršen odnos. Možda je zrelost prestati od drugih tražiti da budu ono što nama nedostaje.
Čitajući Prousta ovih dana, zapela mi je jedna misao koja istovremeno boli i oslobađa:
Veze koje imamo s drugima ne postoje negdje izvan nas. One žive u našim sjećanjima, osjećajima, očekivanjima i pričama koje o njima stvaramo. A kako vrijeme prolazi i pamćenje blijedi, te se veze polako mijenjaju, rastvaraju se i gube obrise koje su nekada imale. Ljudi ostaju isti samo u našim uspomenama. U stvarnosti se i oni mijenjaju, kao što se mijenjamo i mi.
Tada ostajemo suočeni s nečim što većina ljudi pokušava izbjeći: činjenicom da smo, u svojoj najdubljoj unutrašnjosti, sami sa sobom.
Nije to kazna. Nije tragedija. To je jednostavno istina ljudskog postojanja.
Koliko god nekoga voljeli, nitko ne može ući u našu svijest i doživjeti svijet iznutra onako kako ga doživljavamo mi. Nitko ne može ponijeti naše strahove, naše čežnje, naše unutarnje bitke. Na kraju svakog dana vraćamo se sebi. I upravo u tom povratku sebi krije se ono od čega najčešće bježimo.
U toj točki Proust se gotovo prirodno susreće s Jungom.
Jer ono što nazivamo „drugim čovjekom“ često je platno na koje projiciramo vlastite nesvjesne sadržaje. Volimo, mrzimo, idealiziramo, spašavamo, odbacujemo. Ali vrlo često ne reagiramo na osobu kakva jest, nego na sliku koju smo o njoj stvorili.
Koliko puta smo se zaljubili ne u stvarnu osobu, nego u obećanje koje smo vidjeli u njoj? Koliko puta smo nekoga optuživali za ono što nismo mogli prihvatiti u sebi? Koliko puta smo od drugih tražili ono što nikada nisu mogli dati?
Jung bi rekao da u odnosima susrećemo vlastitu sjenu, vlastite rane, čežnje i strahove. Susrećemo dijelove sebe koje još nismo integrirali. Upravo zato nas pojedini ljudi toliko privlače ili odbijaju. Oni dodiruju nešto duboko u nama. Nešto što možda nema mnogo veze s njima, ali ima mnogo veze s nama.
Drugi postoje. Ali nikada ih ne možemo doživjeti izvan vlastite svijesti. Svaki odnos prolazi kroz filter naše psihe. Drugog čovjeka poznajemo samo onoliko koliko smo upoznali sebe. Sve ostalo su projekcije koje održavamo iz potrebe za ljubavlju, pripadanjem, sigurnošću ili jednostavno iz straha od samoće.
Možda upravo zato mnogi odnosi s vremenom pucaju. Ne zato što je nestalo ljubavi, nego zato što su se istrošile iluzije. Slika koju smo nosili o drugome više ne može izdržati susret sa stvarnošću. Ono što smo obožavali pokazuje svoje pukotine. Ono što smo osuđivali pokazuje svoje ljudsko lice.
I tada imamo izbor.
Možemo nastaviti braniti svoje projekcije ili ih možemo povući natrag kući.
Možda prava zrelost nije pronaći savršen odnos.
Možda je zrelost prestati od drugih tražiti da budu ono što nama nedostaje.
Prestati tražiti spasitelja, potvrdu, roditelja, idealnog partnera ili izgubljeni dio sebe u drugome. Prestati očekivati da netko izvana ispuni prazninu koju sami nismo imali hrabrosti pogledati.
To je bolan proces jer zahtijeva odricanje od mnogih lijepih iluzija. Lakše je vjerovati da će nas netko drugi dovršiti nego prihvatiti da smo sami odgovorni za vlastitu cjelovitost. Lakše je tražiti ispunjenje izvana nego sići u vlastitu dubinu.
Jung je taj proces nazvao individuacijom. To nije put savršenstva. To nije postajanje boljom verzijom sebe. To je put postajanja onim što jesmo. Put na kojem polako prestajemo glumiti, prestajemo se skrivati iza uloga i prestajemo očekivati da nam drugi daju identitet.
To je postupno odustajanje od iluzija koje smo godinama smatrali stvarnošću. To je prihvaćanje odgovornosti za vlastitu unutrašnjost.
I tek tada događa se nešto paradoksalno.
Tek kada prestanemo koristiti druge ljude da pobjegnemo od sebe, postajemo sposobni istinski ih vidjeti. Prvi put ih ne gledamo kroz prizmu svojih potreba, strahova i očekivanja. Prvi put ih susrećemo kao zasebna bića, sa svojim misterijem, svojom boli i svojim putem.
Odnosi tada više nisu skloništa od samoće. Postaju susret.
Ne dvije osobe koje jedna u drugoj traže izgubljene dijelove sebe, nego dvije svijesti koje se susreću bez maski, bez zahtjeva i bez obmane.
A možda je upravo to najdublji oblik ljubavi.
Ne posjedovati. Ne tražiti. Ne očekivati spasenje.
Nego gledati drugoga onakvim kakav jest i ostati prisutan.
Možda ljubav nikada nije bila stapanje dviju polovica.
Možda je ljubav susret dviju cjelina koje više ne traže sebe jedna u drugoj.
Alan Gott
Re: Self-improvement
Malo su dugi razgovori, meni je trebalo 2-3 dana za ovaj duzi, i to bi slusala u kuhinji dok nesto spremam, ali vrijede poslusati. Zena je wow pozitivna. Inace pravnica koja se odlucuje raditi ipak ono sto je cini srecnom.
Re: Self-improvement
Slušati u kuhinji, dok se nešto sprema... Zvuči kao savršena kulisa za samopomoć. Izgleda da se danas duhovnost servira uz ručak, pa se i duša i tijelo hrane istovremeno, bez previše truda. Vrlo praktično.
Što se tiče toga da je žena "wow pozitivna", to je valjda i očekivano. Malo ko će propagirati samospoznaju i uljudnost sa sumornim izrazom lica. To ne bi prodavalo knjige. A priča o pravnici koja je "ipak odabrala ono što je čini sretnom" je već standardni šablon za inspirativne priče. Valjda ljudi vole da vide da se i drugi "muče" sa odlukama. Uostalom, ko danas ne bi volio da je sretan, pogotovo ako to dolazi kroz YouTube video?
Što se tiče toga da je žena "wow pozitivna", to je valjda i očekivano. Malo ko će propagirati samospoznaju i uljudnost sa sumornim izrazom lica. To ne bi prodavalo knjige. A priča o pravnici koja je "ipak odabrala ono što je čini sretnom" je već standardni šablon za inspirativne priče. Valjda ljudi vole da vide da se i drugi "muče" sa odlukama. Uostalom, ko danas ne bi volio da je sretan, pogotovo ako to dolazi kroz YouTube video?