Samo da kažem

[Bella]

SARAJEVO - GRAD U KOJEM SVI SVE ZNAJU O SVAKOME, ALI MALO KO ZAISTA POZNAJE IKOG
Sarajevo voli o sebi misliti kao o gradu otvorenih vrata, široke duše, komšiluka, merhameta i neponovljivog duha. Gradu u kojem se ljudi poznaju, ispijaju kafe, druže se i pomažu jedni drugima. Problem je samo što je to Sarajevo, ako je ikada i postojalo u obliku u kojem ga danas romantiziramo, uglavnom ostalo u pričama. Stvarno Sarajevo postalo je nešto mnogo manje romantično: sebična, malograđanska i duboko otuđena sredina.
Postoji jedna neobična kontradikcija u Sarajevu. Ovo je grad u kojem će vas ljudi rado zaustaviti da vam ispričaju šta se dešava u tuđem životu, ali će se rijetko iskreno zainteresirati šta se dešava u vašem. Grad u kojem svi sve znaju o svakome, ali malo ko zaista poznaje ikoga. U kojem se tuđe odluke, veze, poslovi, zarade i neuspjesi seciraju s gotovo naučnom predanošću, dok se za stvarne ljudske odnose uglavnom nema ni vremena ni volje.
Sarajevo je grad pun kafića, a siromašan druženjima. Pun poznanstava, a siromašan prijateljstvima. Pun ljudi koji se svakodnevno susreću, a zapravo žive jedni pored drugih, zatvoreni u vlastite male svjetove.
Nekada se govorilo da je sarajevski duh upravo u spontanosti. Da nikad ne znaš gdje ćeš završiti kada izađeš iz kuće, koga ćeš sresti i s kim ćeš dočekati jutro. Danas se sve mora dogovoriti sedam dana unaprijed. I kada se dogovori, velika je vjerovatnoća da će neko otkazati. Jedan je umoran, drugi ima obaveze, treći mora rano ustati, četvrti nema raspoloženja. Svi su beskrajno zauzeti. Čime tačno, teško je utvrditi.
Čovjek bi pomislio da se u Sarajevu svakodnevno vode multinacionalne korporacije, otkrivaju lijekovi protiv raka i upravlja sudbinom čovječanstva, koliko su njegovi stanovnici u neprestanoj žurbi i koliko im nedostaje vremena za druge ljude.
A zapravo se život najčešće svodi na posao, stan, telefon, nekoliko istih ljudi i beskonačno ponavljanje istih rituala.
Naravno, posao iscrpljuje, život je skup, a obaveze su stvarne. Ali otuđenost nije samo posljedica nedostatka vremena. Ona je i pitanje prioriteta. Za ono što nam je važno uglavnom pronađemo vrijeme. Problem nastaje kada drugi ljudi prestanu biti važni.
Posebno je fascinantna sarajevska malograđanština. Ona se ne očituje samo u traču, zavisti ili opsesiji tuđim životima, nego i u gotovo patološkom strahu od iskakanja iz prosjeka.
Nemoj se previše isticati. Nemoj previše zarađivati. Nemoj previše slaviti. Nemoj previše uživati. Nemoj praviti veliku zabavu, šta će komšije reći. Nemoj pozivati mnogo ljudi, ko će to čistiti. Nemoj biti previše ambiciozan, pomislit će da si umišljen. Nemoj pokazivati zadovoljstvo, izazvat ćeš zavist.
U Sarajevu je gotovo sve što izlazi iz okvira uobičajene učmalosti potencijalni društveni prekršaj.
Ovdje će se prije komentirati čovjek koji želi napraviti zabavu nego društvo u kojem se gotovo niko više ne druži. Prije će se podsmjehivati nečijim ambicijama nego zapitati zašto je toliko ljudi odustalo od vlastitih. Prije će osuditi tuđu ekstravaganciju nego vlastitu dosadu.
I to je možda najtužnija osobina sarajevskog mentaliteta: ne samo da mnogi ne žele živjeti punim plućima nego im smeta kada to pokušava neko drugi.
U društvima s razvijenom kulturom druženja ljudi stvaraju krugove, klubove, udruženja, organiziraju večere, zabave, okupljanja, upoznaju nove ljude i stalno proširuju vlastite horizonte. U Sarajevu je društveni život često sveden na nekoliko prijatelja iz škole ili fakulteta, porodične obaveze i povremenu kafu na kojoj se prepričavaju iste teme.
Novi ljudi se teško primaju. Nove ideje još teže. Poznanstvo rijetko prerasta u prijateljstvo, a inicijativa za druženje uglavnom ostaje na jednoj osobi. Ako vi ne nazovete, ne organizirate, ne predložite i ne insistirate, velika je vjerovatnoća da se ništa neće ni dogoditi. Iza čuvene sarajevske neposrednosti često se krije začuđujuća socijalna pasivnost.
Posebna ironija je što Sarajevo istovremeno ima gotovo opsesivnu potrebu da sebe predstavlja kao grad raje. Biti raja ovdje je svojevrsna društvena titula, moralna kategorija i dokaz ljudske vrijednosti. Svi su neka raja, svi su dobri s nekim, svi poznaju nekoga. Ali kada se sastruže taj sloj neprestanog pozivanja na raju, ostaje pitanje: šta ta raja zapravo radi jedni za druge?
Koliko ljudi će vas spontano pozvati na večeru? Koliko će organizirati okupljanje bez nekog posebnog povoda? Koliko će se sjetiti da vas nazove naprosto zato što želi provesti vrijeme s vama? Koliko će iskreno podržati vaš uspjeh, bez potrebe da ga relativizira, umanji ili pronađe neki skriveni interes?
Naravno da takvih ljudi ima. Ali sve mi se više čini da su prije izuzeci nego pravilo.
Sarajevska toplina danas prečesto traje koliko i slučajni susret na ulici. Srdačan pozdrav, nekoliko fraza, obavezno „moramo na kafu“ i onda mjeseci, ponekad godine, u kojima se ta kafa nikada ne dogodi. To „moramo na kafu“ postalo je jedna od najčešće izgovaranih, a najrjeđe ispunjenih društvenih obaveza.
Postoji, međutim, i dublji problem. Sarajevo je razvilo čitavu kulturu malih, zatvorenih privatnih svjetova. Svako čuva vlastiti komfor, vlastiti mir, vlastite rituale. Ljudi ne žele da im se remeti raspored, da im neko dođe u kuću, da se moraju prilagođavati, da organiziraju bilo šta što podrazumijeva trud. Komfor je postao vrhovna društvena vrijednost.
A prijateljstvo, druženje i zajedništvo upravo podrazumijevaju povremeno odricanje od komfora. Nekada morate vi nekoga pozvati. Nekada potrošiti novac. Nekada ostati budni do tri ujutro. Nekada oprati dvadeset čaša. Nekada saslušati tuđi problem, otići na događaj koji vas ne zanima naročito ili se jednostavno pojaviti zato što nekome znači da budete tu.
Društveni život ne nastaje sam od sebe. Neko ga mora stvarati.
I zato mi je posebno odbojna ta čudna mješavina provincijalne samodovoljnosti i društvene inertnosti koja se u Sarajevu sve više predstavlja kao normalan život. Ljudi koji su se pomirili s vlastitom dosadom, pa je još pokušavaju proglasiti zrelošću. Kao da je vrhunac ljudskog razvoja doći do faze u kojoj vas više ništa ne zanima, niko vam ne treba i najsretniji ste kada vam niko ne dolazi.
Ne mislim da je cilj života neprestano izlaziti, piti ili organizirati zabave. Niti da je čovjek koji uživa u samoći nužno otuđen. Problem nastaje kada se društvena izolacija pretvori u kolektivnu normu, a svaka želja za intenzivnijim životom počne doživljavati kao čudan hir.
Možda je najpreciznije reći da Sarajevo nije izgubilo samo nekadašnji duh. Izgubilo je i znatiželju. Za druge ljude, za drugačije živote, za nova iskustva, za sve ono što se nalazi izvan uskog kruga vlastitih navika.
A grad bez znatiželje, ma koliko imao kafića, restorana, festivala i lijepih uspomena, polako postaje provincija. Ne geografska, nego mentalna.
I nije provincija tamo gdje nema velikih zgrada, širokih avenija i skupih automobila. Provincija je tamo gdje se ljudi boje živjeti drugačije, gdje se ambicija smatra pretencioznošću, radost neumjerenošću, a otvorenost naivnošću.
Sarajevo se voli hvaliti svojom dušom. Ali duša grada nije u njegovim legendama, vicevima, starim fotografijama i beskonačnom recikliranju priča o nekim boljim vremenima. Duša grada je u odnosima među ljudima koji danas u njemu žive.
A o tim odnosima trebalo bi konačno početi govoriti bez samozavaravanja.
Jer nije dovoljno stalno ponavljati da je Sarajevo grad velike duše ako smo u međuvremenu postali ljudi s premalo mjesta za druge.

https://www.facebook.com/danijal.hadzovic

[Coolio]

Dobro vece svima

[Peace]

Dobro vece Coolio