Bosanska kuhinja

[kreja]

Analizirajuci najveci broj jela bosanske kuhinje, moze se reci da se u njoj prozimaju kolorit Istoka i Zapada, a narocito neki elementi domaceg kulinarstva, te modificirana jela Istoka i Zapada, pa cak i susjedstva (Italija, Grcka). Neki isticu i grcki utjecaj na kulinarstvo Bosne.

Osnovne karakteristike bosanske kuhinje veoma dobro je definisao u svom strucnom radu Muhamed Duranovic, nastavnik kulinarstva u Sarajevu, a koje se, sa malim dopunama i izmjenama, svode na slijedece:

* ono sto bosansku kuhinju razlikuje od drugih kuhinja, a sto je priblizava francuskoj kuhinji jeste to sto u bosanskoj kuhinji, u pravilu, nema zaprske, te sto se, opet u pravilu, ne upotrebljavaju jaki ljuti zacini, ili se upotrebljavaju u minimalnim kolicinama. Sa tog aspekta ona odgovara i savremenim zahtjevima medicine.

* kuhana ili dinstana bosanska jela u vecini slucajeva su lagana, posto se pretezno kuhaju i dinstaju sa malo vode, u pravilu juhe-fonda - pa tako imaju prirodni sok, odnosno umak koji u sebi nema nimalo zaprske, a orijentalnih zacina u malim kolicinama, te oni ne umanjuju slasti i okus mesa.

* jela bosanske kuhinje u pravilu potpuno su naturalna, sa dosta povrca, voca, mlijeka i mlijecnih proizvoda, kao sto su spinat, zelje, patlidzan, paradajz, tikvice, zeleni luk, mrkva, persun, celer, poriluk (prasa), mahune, riza, zelene slatke paprike, sljive, dunje, slatko i kiselo mlijeko, povlaka, slatki kajmak, kajmak, itd.

* u bosankoj kuhinji u pravilu nema posebnih sosova, vec se oni stvaraju u jelu na bazi juhe i dodataka u toku kuhanja ill na kraju.

[kreja]

Sogan dolma

Podrezati vrhove na glavicama luka. Staviti glavice luka da se skuhaju u vodi, ali paziti da se ne prekuhaju. U vodu se moze dodati malo sirćeta.

Skinuti s peći, ocijediti toplu i naliti hladnu vodu. Pritiskanjem prstima istiskivati košuljice odnosno prstenove luka - dolme. Prvi sloj s ljuskom se odbacuje, a upotrebljavaju se drugi slojevi.

Od jedne glavice luka dobije se više dolmi koje se pune nadjevom. Veće dolme se pune prstima, a manje čačkalicom ili dezertnim nozićem. Nadjev se priprema tako da se sitno isjecka crveni luk i izmiješa sa mljevenim mesom. Dodati biber, rižu, paradajz-pire, jaje, so i ulje.

Sve dobro izmiješati. Punjene dolme luka se slažu u šerpu, zaliju toplom vodom tako da budu pokrivene, doda se malo sirćeta (ako se glavice nisu kuhale sa sirćetom), pritisnu tanjirom ili drugim poklopcem (uzim od šerpe), te stave kuhati.

U kuhanu u dolmu se doda malo aleve slatke paprike.Uz dolmu se servira kiselo mlijeko ili pavlaka.



600 g crvenog luka
malo crvene paprike
malo sirćeta
400 g pavlake

Za nadjev
100 g crvenog luka
400 g mljevene junetine
80g riže okrugle
2 kašike paradajz pirea
2 kašike maslaca ili ulja
malo soli
malo bibera
jedno jaje

[kreja]

Osnovna karakteristika bosanske kuhinje je polagani način pripremanja jela, bez mnogo žurbe, ali sa mnogo strpljenja, pažnje i ljubavi. Spori način kuhanja danas je jedan od glavnih trendova u svjetskoj gastronomiji. U Bosni i Hercegovini hrana se već stoljećima priprema upravo na taj, spori način. U bosanskoj kuhinji većina jela se kuha u vlastitom soku, uz dodatak mesnog fonda. Ono što jelima daje karakterističan i odličan ukus je fino usklađeni odnos između povrća, mesa i začina.

Kada se govori o karakteristikama bosanske kuhinje gastronomski stručnjaci kažu da ono što ovu kuhinju čini posebnom jeste činjenica da se vrlo malo koristi tzv. zaprška od brašna i masnoće. Jela sa zaprškom su gušća i sastojci su intenzivnije povezani. No, u bosanskoj kuhinji koristi se drugi princip i filozofija pripremanja hrane.
Jela su zato laganija, a doživljaj ukusa svakog pojedinog sastojka jači. Po ovome, bosanska kuhinja je bliska francuskoj kuhinji. Razlika je u tome što u bosanskoj kuhinji u pravilu nema posebnih umaka, već se oni stvaraju u samom jelu na bazi juhe i dodataka u toku kuhanja ili na samom kraju pripremanja obroka. Kuhana ili dinstana bosanska jela u većini slučajeva su lagana, pošto se pretežno kuhaju i dinstaju s malo vode, u pravilu juhe – fonda, pa tako imaju prirodni sok, odnosno umak koji u sebi nema nimalo zaprške. Orijentalni začini se dodaju u malim količinama te oni ne umanjuju
slasti i okus mesa.


Tipični sastojci jela bosanske kuhinje su paradajz, krompir, luk, bijeli luk, paprika,
krastavci, mrkva, kupus, gljive, špinat, tikvice i grah. Od začina najčešće se koristi
mljevena paprika, biber, peršun, lovorov list i celer. Kao dodatak jelima u bosanskoj
kuhinji često se koriste mlijeko, kajmak i pavlaka. Slatkim jelima se dodaju cimet i
klinčić. Jela od mesa su od piletine, govedine ili jagnjetine. Za bosansku kuhinju
specifično je pripremanje jela ispod sača, odnosno peke, pri čemu se pripremljene
namirnice, poklopljene metalnim zvonom, spremaju u žaru.
Iako je tradicionalna bosanska kuhinja karakteristična po sporom načinu
pripremanja jela, jako je zanimljivo da, uprkos svemu tome, možda i najpoznatije jelo
u Bosni dolazi – sa roštilja. Riječ je o ćevapima, deliciji sačinjenoj od više vrsta
mljevenoga mesa, najčešće posluženom s lukom i uz posebnu vrstu hljeba – somun.
Naziv dolazi od turskog «kebapa» i danas ćevapa ima u gotovo svim balkanskim
državama, ali najpoznatiji su upravo oni iz Bosne i Hercegovine. Recepti su različiti i
često se čuvaju kao najstroža tajna. Razlikuju se i sarajevski, banjalučki, zenički,
tuzlanski ćevapi...

Pojedinačne i još neke karakteristike bosanske kuhinje su:

- Sofranska pec enja gotovo uvijek su dolmljena (punjena) zelenim i drugim
prilozima.
- Velika upotreba domac ih sirovina, kao slatkog kajmaka, s ljiva, jabuka, pekmeza,
meda itd.
- Značajno mjesto zauzima pečeno meso na žaru (ražnjištu) ucijelo, ili u komadima
(šis ), ovo se naročito odnosi na jagnjetinu.
- Znacčajno mjesto zauzima i kuhano meso u pekama ili sa povrčem.
- čorba (juha, fond) je u pravilu osnova ili dodatak mnogih varenih (kuhanih) jela
i ćevaba. Karakeristika gustih juha (čorbi), koje u većini slučajeva sadrže jednu ili
više vrsta povrća i začina, a također i komadiće (ili na drugi način oblikovane
dijelove) mesa. U čorbi su obavezni peršunovo lišće i meso. Čorbe fungiraju i kao
samostalno jelo (za doručak, većeru) i kao juhe, na početku, u sredini i na kraju
obroka.
- Značajno mjesto u jelovniku zauzimaju pite, kako slane, tako i slatke. Obavezni su
pratilac svakog složenijeg obroka u kojem je obavezno slaganje pirjanih jela, pita
i pečenja.
- Velika je upotreba nekih dodataka u samim jelima, kao luka, pers una i drugih
začina , te masla (topljenog maslaca) i ukuhanog paradajza.
- Mnoga jela (kolac i, pite, sarme, dolme) zac injavaju se skorupom (slatkim
kajmakom) i slatkim mlijekom te na taj nac in dobijaju poseban sos u jelima.
- Salate imaju svoje određene specific nosti, mnogo se upotrebljava kiselo mlijeko i
prilozi koji imaju funkciju salata.

Za razne poslastice upotrebljavaju se pekmezi (naročito jabukov pekmez), dakle,
voc ni s ec eri, s to je naroc ito znac ajno i za ishranu savremenog c ovjeka.
- U bosanskoj kuhinji postoji jedno zajednic ko pravilo za sva jela, i to: ako vam je
nes to "suho" (oporo, tvrdo), zavisno od ukusa, treba ga s c evabiti (prodinstati, uz
dodatak c orbe - fonda - ili masnoc e i malo vode, kajmaka) da bi postalo soc no i
mehko, ili ga treba zaliti nekim zaljevom (maslacem i mlijekom, povlakom, agdom
i slic no) da bi postalo pihtijasto, rahli. Zalijeva se i pita (opet zavisno od ukusa)
mlijekom i maslacem, povlakom i maslom, pa i sve dolme, c ak i sogan dolma,
povlakom, kiselim mlijekom i slic no.
- Posebnu grupu jela c ini tzv. meze, koje se servira uz pic e kod vec ernjih sjedjeljki
(aks amluka). Meze se moz e sastojati iz obic nog prijesnog priloga, kisele ili druge
c orbe sa komadic ima mesa te do najsloz enijih dinstanih jela i c ufta.
Što se tiče pića, u životu Bošnjaka i Bosne u cjelini kahva ima svoju nezamjenjivu
ulogu. Stoljećima su Bošnjaci stvarali kult kahve usavršavajući mljevenje, pečenje
(kuhanje), služenje i pijenje kahve do najsuptilnijih detalja. Kahva je postala integralni
dio svih drugih običaja, ali i samoj sebi svojstven običaj.
Priprema kahve počinje prženjem i mljevenjem, a tek se onda peče (kuha).
Dobro samljevena kahva zaspe se u već malo zagrijanu džezvu. Ključalom vodom iz
šerbetnjaka se zatim zalije (ali se ne prepuni), dobro promiješa i vrati na vatru da se
"digne" do vrha džezve, no ne smije prekipjeti. Nakon što kratko "odstoji" da se slegne,
ljeva se u findžane (šalice). Šećer i mlijeko se serviraju posebno i dodaju po želji.

[kreja]

Nema ljepšeg mirisa u bosanskoj kuhinji od mirisa koji se širi dok se u kuhinji peče hljeb, pogače i različita peciva. Gotovo sve seoske i gradske sredine u BiH imale su svoje vlastite recepture i naprosto su se takmičile u postizanju ljepšeg okusa, ugodnijeg mirisa, mekoći, izgledu. Neke vrste peciva su: čurek, somun, bosman, kaplama, paklama, česnica, simit, pogače, čahije, lepinje, fodule, pituljice, peksimeti, pereci, đevreci, slani lokumi, kifle, paprnjaci, dvetice, elifi, kovrtanji, zemičke, maslenice, puh - pecivo.



Ručka ćurek je hljeb/pecivo koje, izmedju ostalih jela, u svom Putpisu 1660. godine, spominje Evlija Celebija. On navodi da se u Sarajevu dorucak naziva "ručka", a da se Ručka ćurek jede za dorucak. Prema A. Lakisicicu, Ručka ćurek nosi taj naziv zato sto izgleda kao starinska ručka na vratima, a ćurek zato sto je posut ćurekotom (nagilla sativa).
Cini mi se kao da su obojca u pravu!
Ja nikad nisam vidjela kako taj hljeb izgleda, niti sam negdje mogla naci sliku. Pravila sam ga prema opisu Alije Lakisica u Bosanskom kuharu. Ovako sam ja zamislila da izgleda.
Ako neko zna kako stvarno izgleda neka me obavijeti jesam li dobro napravila!

Rucka-curek, koji pominje Evlija Celebija, mogao bi da bude curek koji se i danas proizvodi u Sarajevu.

Navecer se spravi "maja" (vrsta kvasca) na taj nacin sto se nohut (nohut, nout, naut - u perzijskom oznacava slanutak, slani grah, Cicer, arietinum L.) istuce i stavi u staklenu posudu te ostavi preko noci da dobro ukisne (1 kasika nohuta na vise kilograma brasna).

Rano ujutro sa ukisnutim nohutom napravi se kvasac uz dodatak brasna i mlake vode, te ostavi da stoji oko 2 sata i da nakvasa. Potom se maja dobro razmuti u toploj vodi uz dodatak mlijeka i malo soli, te sa ovom tekucinom zakuha tijesto.

Tijesto se ostavi neko vrijeme da nadode (nakvasa), a zatim se oblikuju cureci na sljedeci nacin:

Otkine se "kolac" tijesta (pljosnati hljepcic promjera oko 20 cm), razdijeli na cetiri "kolacica", i to dva veca(debija) i dva manja (tanja).
Deblja dva kolacica se zasucu u obliku oklagijice (stapica) koji su pri krajevima tanji. Ova dva stapica postave se na carsaf (koji se nalazi na pekarskoj dasci) uporedo jedan do drugog. Od dva manja kolacica se, takoder, naprave stapici, samo tanji. Ovi tanji stapici se postave uz ona dva deblja, jedan s jedne a drugi s druge strane (dakle, sva cetiri stapica uporedo jedan uz
drugi). Krajevi sva cetiri stapica (pri kraju) stiskanjem prstima se slijepe (sastave), tako da se sa oba kraja ceureka dobije "cvijet" ili "rucka sa 4 prsta".

Ovako oblikovani cureci treba da odstoje. Posto su nadosli, premazu se jajetom, pospu curekotom (crno mirisavo sjeme biljke Nigella sativa L.) i peku.

[kreja]

Pored toga što se služi uz ćevape, somun je danas postao karakteristično sarajevsko ramazansko pecivo, bez kojeg je iftar nezamisliv. Međutim, mnogi uopće ne znaju kako je tačno somun nastao i po čemu je dobio ime. To vam otkrivamo u nastavku...
Kada je Gazi Husrev-beg došao u Sarajevo 1521. godine, naredio je izgradnju musafirhane kako bi putnici namjernici tu mogli spavati, te imaret (narodnu kuhinju) kako bi se u njemu mogli hraniti.
Imaret je bio tako dobro opremljen da su u njemu, privučeni ukusnim jelima, osim siromaha i putnika, počeli jesti i pripadnici viših staleža, pa je čak i sam Gazi Husrev-beg tu često uživao u domaćim specijalitetima.
– Somun je prvi napravio Gazi Husrev-begov intendant (glavna osoba zadužena za opskrbu vojske). Gazija je svog intendanta zadužio da za potrebe imareta napravi posebno pecivo koje će biti ukusno, jednostavno, te brzo napravljeno. Intendant je iskoristio turski recept uz blago prilagođavanje – kazao je za Faktor.ba Mufid Garibija, arhitekta i vrsni poznavalac historije Sarajeva.
On dodaje da je Gazi Husrev-begov intendant bio turskog porijekla, a prezivao se Somun, po kojem je ovo popularno sarajevsko pecivo i dobilo ime.
– Intendant koji ga je napravio, osmislio je i zanimljivu šaru na somunu koja podsjeća na mušebak (drvena rešetka na prozorima ženskih prostorija u muslimanskim kućama). Somun je poseban i zbog sjemenki ćurekota. Intendant je ćurekot stavio zbog preporuke Muhammeda, a. s., koji ističe da je ljekovit i da donosi berićet – ističe Garibija.
Ne zna se tačno zbog čega, ali u tradiciji pravljenja somuna od tada do danas običaj je da ga prave muškarci. Somun se peče manje od dva minuta na 500 stepeni u peći na drva, koje mu daje poseban šmek.
ako je somun prvobitno napravljen za siromašne i putnike namjernike, on je ubrzo postao univerzalno, poznato pecivo u kojem su uživali svi, a posebno Gazi Husrev-beg. Od tada je somun poznat kao sarajevski specijalitet, bez kojeg je nemoguće zamisliti iftar ili neka tradicionalna bosanska jela.
Prikazana fotografija iz kolekcije Historijskog arhiva Sarajevo pokazuje kako su se spremali somuni za ramazan 1905. godine.

[kreja]

Bosman je hljeb koji se pravi sa kvasecem.
Razlikuju se dvije vrste bosmana: Bosanski bosman i sarajevski bosman.
Alija Lakisic u Bosanskom kuharu spominje ovaj hljeb, a nasla sam ga i u knjizi The Baker's Book: A Practical Hand Book of the Baking Industry in All Countries od Emila Brauna iz 1923. godine.

Bosman se vjerovatno pravio prije i u vrijeme austro-ugarske okupacije jer se spominje u gore ponutoj knjizi iz 1923. godine, a poslije, kada je asutro-ugarska sa sobom donijela fina austrijska peciva, bosman je pao u zaborav.
Sarajevski bosman se pravi tako sto se u brasno doda curekot pa se onda zamijesi tijesto za hljeb. Kolicinu curekota u hljebu odredjujete sami

[Vjetar]

Za ovaj bosman prvi put čujem Zna li neko u kojim pekarama ga ima?

[Bella]

bosman je pao u zaborav.

[kreja]

Pronasla sam ovo

Alija Lakisic u Bosanskom kuharu spominje ovaj hljeb,

a spominje se i u The Baker's Book: A Practical Hand Book of the Baking Industry in All Countries od Emila Brauna iz 1923.
Bosman se vjerovatno pravio prije i u vrijeme Austro-Ugarske okupacije

---

Njemački arheolog Emil Braun spominje podatak da je 1923. godine u Bosni i Hercegovini bilo između 900 i 1000 pekara, dok je u Sarajevu bilo između 180 i 200 pekara, te napominje da su male pekare dominantne u svim balkanskim državama.

Pekare su izgledale tako da su pekarske peći bile otvorene prema ulici te na taj način mirisom i izgledom hljeba mamile kupce.

Dolaskom austro-ugarske vlasti počinju sa radom velike pekare, te se prodaja peciva i hljeba prebacuje u prodavnice, a pekarske peći se sklanjaju u zatvorene prostorije daleko od očiju javnosti

Bogata je bila pekarska ponuda: samun, pogača, paklama, kaplama,hljeb- tepsijaš, štruca, simit,đevrek, čahija, bosman….

Vječita je prepirka građana Sarajeva gdje je najbolji somun, ali najviše se prepire oko pekare Alifakovac, Nafaka, Poričanin…

Prema historijskim izvorima najstarija Tuzlanska pekara koja radi u kontinuitetu je pekarska radnja porodice Hukić. Miris koji je dopirao iz stare krušne peći, pekare Mujage Hukića širio se Tuzlom još od 189. godine. Druga najznačajnija tuzlanska pekara je bila ona koju je 1939. godine u blizini tuzlanskog mosta sa kipovima otvorio Muharem Kabil i čija tradicija traje već preko 80 godina.

Pekara Kraljevac u Visokom još od 1912. godine proizvodi hljeb prema istoj recepturi.Stalne mušterije cijene tradicionalni način proizvodnje hljeba i peciva.

[kreja]

Gotovo da nijedna nacionalna kuhinja u svijetu u svom jelovniku nema toliko različitih vrsta čimbura kao bosanska . To, kako je svojevremeno zapisao jedan austrijski putopisac, prevazilazi svaku maštu: čimbur sa mladim lukom, sa crvenim
lukom, sa bijelim lukom, sa prasom, sa mljevenim mesom, sa suhim mesom, aščijski čimbur, pekarski čimbur, čimbur od koprive/žare, od špinata, čimbur sa rižom (joširluk), sa zelenom paprikom, tišak – čimbur.




sa mladim lukom


bosanski cimbur : 8 zrna bibera, soli, 4 jaja, 60 dkg, crvenog luka, 10 dkg masnoće, 40 dkg mesa

ja pravim cimbur sa kajmakom

[laganini]

..bosanska kuhinja... ćevapi i pita...

[kreja]

U svakodnevnoj tradicionalnoj ishrani Bosanaca i Hercegovaca, čorbe zauzimaju značajno mjesto. Za razliku od blagih supa, obično se prave jače začinjene, s više masnoće, guste i hranjive, najčešće sa mesom ili sa jačim dodacima, kao što su povrće, tjestenina, jaja i slično. Iako se obavezno jedu uz glavno jelo, prije ili poslije čimbura, čorbe egzistiraju i kao samostalna jela, koja se uzimaju za doručak. Tada se, po pravilu, spravljaju nagusto, od komadića mesa, priređene na mnogobrojne načine: s telećim, goveđim, jagnjećim ili kokošijim mesom, te u obliku ćufteta, flekica, izmiješanim s bamijom i povrćem, tjesteninom i rižom i obavezno začinjenim raznim mirođijama i uzavrelim (ucvrkanim) mladim maslom.

Bosanski lonac je izvorno jelo koje vodi porijeklo od bosanskih rudara. U pravilu se peče u zemljanom loncu po pet - šest sati na laganoj vatri. Odgovarajući ukus i aromu dobija samo ako se sprema veća količina jela iako se danas peče i u malim loncima za jedan obrok. Ne presipa se u druge posude već se servira u loncu u kojem je pečen. Bosanski lonac je jelo koje je jako dobro i kad stoji pa se podgrije. Pravi bosanski lonac se peče u pekari a ne dinsta na peći i obično se pripremljen nosio naveče u pekaru. U sastav mu ulazi kvalitetna govedina, krompir, crveni luk, malo mahuna, bijeli luk,
mrkva, peršun, celer, paradajz, bijelo vino i jabukovo sirće. U pravi bosanski lonac se ne stavlja kupus jer se tad dobije bosanska papazijanija.

[kreja]

U bošnjačkoj kuhinji pite se smatraju prijelaznim jelima i prave se na 1001 način. Pite se smjenjuju s dolmama, ćevapima i sličnim jelima i neizostavne su u svakodnevnoj ishrani. Mogu biti slane, poluslane, kisele i slatke. Iako su najpoznatije
burek-pite, sirnice, zeljanice, tikvenice, krompiruše... pite se prave, takoreći, od sveg




Šarena pita od povrća



Pitice sa sirom i spanaćem



pita sa jabukama



burek

[Peace]

Dobre zadnje slike

[kreja]

Dobre zadnje slike

da mi je bar jedna takva sad bas sam gladna

[kreja]

Jelo ćevap (ćevab, čebap) moglo bi se reći, osnova je bošnjačke nacionalne kuhinje kao što su čorbe, čimburi, pite i dolme, i bez njih se ne bi mogao zamisliti nijedan glavni obrok. Iako nema preciznije definicije, moglo bi se reći da se radi o jelima
od mesa ili, tačnije, radi se o „na komade isječenom“ kuhanom ili dinstanom mesu sa dosta začina i umaka. U BiH pravi se i veliki broj slatkih ćevapa. Moglo bi se, zapravo, reći da kulinarskoj mašti tu i nema kraja. Koristi se gotovo svo voće i najrazličitije kombinacije (šareni ćevap, ćevap sa dunjama, slatki vrat, čantrin slatki ćevap... samo su neki od naziva ovih jela)



Hadžijski ćevap








Sarajevski ćevap

[kreja]

Ljudima koji dovoljno ne poznaju bosansku tradicionalnu kuhinju, zasigurno je ponekad teško razlikovati ćevap od krzatme. Uostalom, i sama riječ – krzatma, turskog porijekla, označava "ćevap od janjetine ili bravetine dinstan sa graškom", a prema vrsti mesa: janjeće, teleće, ovčije, juneće, pileće...; te vrsti povrća i žitarica, koji se koriste za pripremanje ovog ukusnog jela, u BiH je poznato više od desetak različitih krzatmi.

[kreja]

Dovoljno je reći "dolma" i svako ko poznaje bošnjačku tradicionalnu kuhinju sjetit će se mnogih ukusnih jela u kojima su povrće i mljeveno meso glavni sastojci. Istraživači kuharskih tradicija BiH došli su do zaključka da su dolme u naše krajeve
pristigle sa Orijenta. Najpopularnije dolme u bosanskoj kuhinji su punjena paprika, punjena tikvica, punjeni luk (sogan dolma), punjena rajčica, japrak (punjena vinova loza ili raštika) te sarma (punjeni listovi kiselog kupusa).

[kreja]

Tradicionalna bošsanska kuhinja ne može se ni zamisliti bez pilava, jela od gusto
kuhane riže, koje se priprema u stotinu varijanti i koje je neizostavno u svečanim i
blagdanskim prilikama. Nekada se "veliki pilav" obavezno pravio poslije uspješnih
polaganja esnafskih (zanatskih) ispita, za svadbene večere ili za neka druga porodična
slavlja. Iako ćufte na perzijskom ne znači ništa drugo do "kolačić od mesa sa saftom", u
tradicionalnoj bošnjačkoj kuhinji se razlikuje ćufte od kolačića, ali se razlikuje i ćufte od
raznih vrsta ćufteta.

[kreja]

Šerbe (Arapski: šerbet) je popularno, slatko piće i servira se hladno. Pravi se od svježeg ili ukuhanog voća i njegova soka, čemu se obično dodaje limunov sok i kuhani šećer, a čest dodatak su i karanfilčići.
Posebna vrsta je MEVLUDSKO šerbe koje se služi na mevludima, a često se i poslužuje u specijalnim prilikama, na svadbama, pri rođenju djeteta, završetku školovanja i sl.. Ono se pravi od ukuhane kore cimeta i karanfilića koji se procijede i ta se tečnost doda u vodu prethodno ušpinovanu sa šećerom. Služi se gušće, mada neki vole da ga razblaže sa još vode.
Svojim mirisom i okusom savršeno okrepljuje i budi sva čula. Ovaj tradicionalni bosanski napitak je nešto što zasigurno treba čuvati i njegovati kao dio bosanke tradicije i običaja.



5 l Voda
1.75 kg Šećer
10 g Cimet
10 g Karanfilići

Priprema:
Najprije raskuhajte karanfilčiće, a posebno cimet u običnoj vodi, pa procijedite kroz gazu.
Šećer dobro rastopite s malo vode. U vodu postepeno dodajite rastopljeni šećer, a zatim i iskuhanu vodicu od karanfilčića i cimeta. Dobro promiješajte i šerbe je gotovo

[gripen]

KREJA,imas lijepi zanimljivih predloga .....
nestignem sve podjelit sa familijom....

[kreja]

samo polako. Nigdje ne zuri. Podijelices

[kreja]

Deseti dan mjeseca muharrema muslimani širom svijeta obilježavaju kao Dan Ašure. Nekoliko dana prije vjernici prave jelo zvano “ašura” koje je malo gušće od kompota i koje vrijedi kao najstariji desert na svijetu. Na taj dan muslimani poste, posvećuju se molitvi i dijele sadaku više nego inače. Ovo je prilika kad se vjernici sjećaju teških trenutaka, koje su vjerovjesnici proživjeli tokom misije a ujedno i Božije milosti, koja im je ukazana u najtežim trenucima. Osim toga se podsjećamo smrti hazreti Husejna, koji je ubijen u bitki na Kerbeli. Dan Ašure nas također podsjeća na poslanika Nuha, koji je ovaj desert poslužio putnicima na barki, nakon što je prošao veliki potop. Zalihe hrane su bile na izmaku pa je iskoristio ono što je pronašao. Zajedno su hranu skuhali i podijelili. Zbog toga je nuhov puding, kako ašuru također zovu, simbol raznovrsnosti, prijateljstva i jedinstva pa se dijeli slično kao i kurbani - najčešće sa rodbinom, komšijama i prijateljima. Ašure se pravi od 7 do 77 namirnica. Bitno je na kraju imati neparan broj sastojaka. Koriste se žitarice pa se dodaje suho i svježe voće, orašasti plodovi i razni začini. Gotovi desert ne treba biti previše gust niti rijedak, nego nešto poput bogatog kompota. Danas su rijetke porodice zadržale ovu tradiciju.

Sastojci za 1 veliki lonac, dovoljan za ca. 10 osoba:

Žitarice:

100 g pšenice

150 g slanutka/leblebija iz tegle/konzerve ili 100 g suhog

150 g graha iz konzerve ili 100 g suhog

100 g kukuruza iz konzerve

100 g ječma

50 g riže (npr. dugo zrno)


Svježe voće:

1 jabuka

1 kruška

2 nektarine, breskve ili marelice

100 g malina (svježe ili zamrznute)

100 g borovnice (svježe ili zamrznute)

sok od 1 narandže (ca. 70 ml)

2 kaškice soka od limuna


Suho voće:

50 g suhih šljiva

50 g suhih smokava

50 g grožđica

30 g suhih krušaka

30 g datula

30 g suhih višanja

30 g suhog manga


Orašasti plodovi:

30 g oraha

30 g lješnjaka

30 g badema

30 g pinjola

30 g kikirikija

15 g sjemenki bundeve

15 g sjemenki suncokreta

po 2 kaškice crnog i bijelog susama


Začini:

1 lovorov list

1 štapić cimeta

2 zrna karanfilića

2 zvjezdasta anisa

na vrh noža vanilije u prahu

na vrh noža kardamoma

na vrh noža mljevenog đumbira


Osim toga:

2-2,5 l vode

250-300 g šećera (zavisno od slatkoće voća)

2 kaškice ružine vode (oko 10 ml)

prstohvat soli


Po potrebi:

15 g gustina i hladne vode (ili mlijeka) za razmutiti


Dekoracija:

nar, kokos, koluti narandže, ribizle

ili drugo voće i orašasti plodovi po vašem ukusu

Priprema:


a) Pšenica i ječam: potopite ih preko noći ili na barem 6 sati u toploj vodi. Vodu prospite i svaku vrstu odvojeno stavite u lonac sa dovoljno vode i prokuhajte. Zatim smanjite vatru na 5. stepen od 9 i kuhajte sa poklopcem. Pšenicu 45-60 min a ječmu je potrebno par minuta manje. Na kraju se ne smiju prekuhati tj. zrna se ne smiju raspasti.


b) Slanutak i grah: ja preferiram obe vrste iz konzerve jer tako uštedim dosta vremena. Potrebno je samo da ih procijedite, malo saperete hladnom vodom i stavite na stranu. Suhe vrste se pripremaju ovako: obe (odvojeno) stavite u 2 lonca sa duplom količinom vode i ostavite preko noći da stoje. Tako će nabubriti i pokupiti dosta vode. Po potrebi donalijte. Vodu prospite jer je ona puna fazina, koji je otrovan. Dobro ih operite, dodajte ponovo vodu u lonce i kuhajte 1-1,5 h na 4. stepenu od 9.


c) Riža: na 50 g koristite 150 ml vode. Rižu dobro operite, sipajte u lonac i dodajte vodu. Prokuhajte pa smanjite na 4. stepen od 9. Kuhajte sa poklopcem dok ne postane mekana i ne pokupi vodu.


d) Sve vrste žitarica: (osim rižu i kukuruz) nakon kuhanja procijedite pa operite hladnom vodom (tako se neće lijepiti jedna za drugu). Sjedinite u jednoj posudi i promiješajte. Stavite na stranu do daljnje upotrebe.


e) Voće: operite, ogulite i izrežite na sitne komade, isto kao i suho voće i orašaste plodove.


f) Kompot: Sipajte 2 l vode u veliki lonac. Dodajte šećer, sok od narandže i limuna, voće (suho i svježe), ružinu vodu i začine (ja ih stavljam u sito za začine da ih nebih morala tražiti po loncu). Prokuhajte, smanjite vatru na srednju pa kuhajte mješavinu 20-30 min dok voće ne omekša. Potom dodajte orašaste plodove i žitarice i kuhajte još 15 min.


g) Kraj: Nakon kuhanja odstranite začine. Ko voli, može desert zgusnuti mješavinom gustina i hladne vode ili gustina i mlijeka ako volite da vam je mutan. Moj je tečniji jer tako volimo ali po želji možete zgušnjavati po svom ukusu. Samo obratite pažnju da će se aŠura svakako prilikom hlađenja još zgusnuti tako da nije potrebno dodavati puno gustina. Možete je poslužiti toplu ili hladnu i po želji zamrznuti.

[kreja]

U Bosni i Hercegovini uživa se u pripremi hrane i pića, te se njima posvećuju vrlo ozbiljno.
Hrana se priprema polagano, obroci su obilni, najčešće se sastoje od mesa, mliječnih prerađevina, povrća, deserti, žestica i kava su nezaobilazni dio rituala jedenja.

Posebnu radost i zadovoljstvo za goste su meze (to je umjetnost laganog uživanja u jelu, uz razgovor i piće potraje po cijeli dan) sa suhim mesom, kobasicama, kajmakom, sirom, ukiseljenim povrćem, domaćim kruhom, pogačama i dr. namirnicama.
U bosanskoj kuhinji nema zaprške, ne upotrebljavaju se jaki ljuti začini ili se upotrebljavaju u minimalnim količinama.
Bosanska jela su u većini sličajeva lagana, kuhaju i dinstaju se pretežno sa malo vode po pravilu juha (nalivaju se temeljcem - bistrom juhom) pa tako imaju prirodni sok odnosno umak koji u sebi nema nimalo zaprške.
Pretežiti začini u bosanskoj kuhinji su: papar, crvena mljevena paprika, orijentalni začini dodaju se u minimalnim količinama.

[kreja]

Bamija (lat. Hibiscus esculentus) je grmolika biljka koja se razgrana onoliko koliko ima slobodnog prostora. Visine je otprilike 60 cm, a u povoljnim uvjetima čak i više. Stabljika i grane crvenkaste su boje i posute oštrim dlačicama što na osjetljivoj koži nekad izaziva alergijske reakcije. Cvijet bamije je zvonolik, svijetložute boje. Svaki pojedini cvijet traje samo jedan dan - ujutro se otvara, a popodne vene i mijenja boju od žute preko ružičaste sve do crvene.

S berbom bamije započinje se nekoliko dana nakon cvatnje, jer njeni plodovi brzo sazrijevaju. Plodovi se beru svaka 2 do 3 dana, a redovita berba pospješuje stvaranje novih plodova koji se beru sve do kasne jeseni pa i prvih mrazeva.

Sama riječ bamija dolazi od arapskog “bamyah“, a verziju te riječi koristili su u 12. i 13. st Egipćani i Mauri pa se zahvaljujući tom podatku pretpostavlja da se uporaba te biljke na našim prostorima proširila s istoka. Smatra se da je bamija stigla izravno s Arapskog poluotoka. Rasprostranila se po obalama Sredozemnog mora, ali i istočnije. Ne postoje rani zapisi o bamiji na području Indijskog podkontinenta pa se može zaključiti da je tamo stigla otprilike u isto vrijeme kad i u Europu. Ameriku je osvojila stigavši na taj kontinent brodovima koji su preko Atlantika prevodzili robove i to već u 17.st.

https://bosanskakuhinja.blogspot.com/20 ... egova.html