Moja glasna razmisljanja

[Peace]

Kao da mi vec dva dana od nekud dodje miris Rasimovog bureka.
Nocas mi dodjose i brojna sjecanja.
Ljetne noci na terasi u Starom Gradu, dok iz Dansija dopire zvuk gitare i pjesme, uzivo.
Prozima te zima, hladne su tu noci cak i ljeti, trebas nesto da pregnes preko ramena, al da to i nemas, opet ti se ne ide kuci, radije ces zebsti, jer lijepo ti je, opusteno i veselo.
Pa ces kuci pjeske, tako si i dosao, i jos ces poci najduzim putem, ma kako da si umoran.
Setaces polahko pored rijeke, dok se na njoj mirnoj i tihoj ogledju ulicna svjetla.
Na jednoj ces klupi posjediti, s uzivanjem slusati muziku sto dopire s druge strane, gore malo s brijega, sa Banje.
I ne znas da li bolje da odes gore ili da si tu…
Toliko je sigurno, da mozes tu rahat i zaspati. Toliko si i opusten da ti malo treba.

U nekoj drugoj noci ces se dogovoriti s konom da podjes u dzamiju, na aksam.
Niste utvrdile da li cete u Atik, Pavlovacku ili carsijsku, pa se usput dogovarate…
Ako cete u carsijsku, morat cete malo pozuriti, do nje vam je 8 min hoda.
Od nje do kuce, necete tako brzo stici.. Na izlazu cete upoznati ljude koji mogu biti iz bilo kojeg dijela BiH, pa cete s njima razgovarati..
Usput cete naici na Bajrinu pekaru. Vrata su im sirom otvorena, 24/7. Miris vruceg peciva siri se bar 100 metara u krug, ne moze se to samo proci..
Srest ce se i po koje dijete, koje se biciklom vraca kuci s nekog treninga, samo, i sigurno…Jedina opasnost po njega su neoprezni vozaci.
Nesto vruce iz pekare nosite za sve komsije, sad cete ih pozvat vama za sto, ili ce oni vas njima..

Srijedom je pijaca, poci cete pjese sa vasim konama.
Vec vas svi ljudi na pijaci poznaju. Neki znaju vase roditelju, uvijek vas pitaju za njih…Od svakog kupujete, da ljudi pazare. Raduju vam se, i cijene sto kupujete kod njih.
Uvijek vam nesto ubace u vrecicu sto niste ni platili. I onaj s medom, svake godine. Cisto osjetite zadnje srijede da im je zao sto idete.
Sretnetu tu mnogo poznata svijeta, sa svakim porazgovarate, zovu vas da im svratite ako budete ikada u blizini njihova doma.
Iza podne sjednete na quad. Sipate gorivo da kraja, i jos uvijek razmisljate u kojem bi smjeru posli.
U kojem god da podjete, necete pogrijesiti. Vozate se do noci. Skidate kacike cim se maknete s asfalta, hocete da uzivate potpuno…Po povratku uvijek stajete na krizu, da bacite pogled na miran, utihli i sad vec osvijetljen grad. Petsko god star samostan je posebno lijep nocu, tacnu mu stojite nasuprot.
Spustite se kuci, komsiju cuju zvuk quada, izlaze na balkon, pitaju vas da li ste gladni, ima u njih nesto da se pojede…

Sutradan cete roditeljima. Kupili ste svasta. Kako se zacuje autu, babo zureci ide prema kapiji i otvara je.
Mama s keceljom radosno pred vratima ceka…
Sta ste ovo ovoliko donijeli, ruzi nas babo, ali ipak mu drago da ih pazimo, vidi se na licu. Avlija mirise, mama je skuhala sve sto volimo.
Komsije ce pristojno sacekati da rucamo, a onda ce doci, vec s puta vicuci - je li to zet dosooo…
Donesemo uvijek lubenicu, hladi se u koritu vani dok mi rucamo, nju cemo s susjedima pojesti.
Dok muskarci sjede, ja i mama cemo otici do njenog vrta. Tu je blizu i famijarno mezarje, primaci cu se da proucim fatihu.
Pa cemo proci kroz selo, taj donji dio. Moja prva skola. Svi ce susjedi izaci iz kuca da me vide, i sebi zovu. Obecam da cu doci, kad budem konacila kod mame, a tako i bude.
Kad polazimo kuci, imamo ponijeti koliko smo i donijeli.
Rekla sam da volim jabuke, pa je babo nabro dvije vrecice. Mama je spakovala sir, mlijeko, buter, jogurt, kajmak, krompir, grah, mrkvu, luk, blitvu, salatu…Kolace, nek kaze imas, svijet ce ti dolaziti, a ti nemas vremena praviti…
Ako jos nije kasno, stajemo kod muzevog brata. Kafa na panju.
Prolaze auti, zastaju, pitaju - jesu li to amerikanci?
Izlaze da se pozdrave, iskreno radosni sto te vide, zovu te da im dodjes…
Po dolasku kuci zoves roditelje, samo da im javis da si hajirli stigo kuci…ko da si dolazio opet preko okeana…
Brat te zove drugu noc, hoce doc na kafu..
Nose pola lubenice, potrefila se slatka, pa da je podijele s nama. Snaha nosi tortu, ne znam kad je napravila, zena radi…
Oh sta ces sa lubenice, eno i tvoja se hladi u koritu tekuce vode koja tece izmedju tebe i komsije..
Zoves i komsije da je pojedete.

Pa ces s mamom kod njene prijateljice, snajderice. Kod nje sav grad nesto prijkraja, kod nje dosta mozes i o gradjnima saznati…

Onaj ce se iz tehnickog uvijek mrstiti sto si mu bas danas dovezo auto.
Ona ce te u osiguranju ugostiti ko da si joj kuci doso.
Mesar ce ponuditi da ti on plati kaznu za parkiranje koji si dobio dok si caskom stao da kod njega kupis meso. Mozes ti odbiti, ali covjek ti ubacuje u vrecicu kg mesa vise.
Kod Rasima ces jesti burek, i samo kod njega. On ce ti drage volje i kuci dostavljati kad god hoces, a ti hoces kad god goste imas…
U posti se svi znaju i veselo ispituju sa svima koji ulaze.
Nekad su ti kafa, sladoled, rucak placeni a da ti pojma nemas dok ne dodje do trazis racun.
U opstini znaju cija si kcerka. U pekari cija si dajdzinica. U supermarketu cija si tetka. Na koncertu do tebe sjedi neko ko vec zna cija si sestra..

Muz je tek u procesu za naturalizaciju. Ne znam hoce li sve biti zavrseno na vrijeme da otputujemo ovog ljeta.

[Peace]

S posla vozeci nazovem muza - hoces kafu da ti donesem?
-Moze.
Hoces da nam porucim pizzu i donesem?
-Moze.
Istusiram se, skuham sinu prvo pastu, neku italijansku, sitnu, jos ne smije zvakati.
Pa po pizzu i pravac muzu na posao.
U jednom momentu mi na pamat padaju Kur’anski textovi.
Ajet - svako će saznati šta je pripremio, a šta je propustio, sura Rascjepljenje.
I ovo - propustio, iz nekog razloga zamisli me doblje.
Pa cekaj malo, nikad nisam razmisljala o tome - propustio. Procitala sam ovo mnogo puta, ali prvi put ga dozivljam na ovaj nacin, gdje mi je focus na rijeci propustio.
Pa ovdje se misli na sve ono sto si mogao, mozda ti je palo na pamet, a nisi.
Koliko li toga imam! Pazi, ne samo ono sto jesi uradio, vec i ono sto si propustio.
Skroz sam blokirala kod toga. Ne mogu nista drugo misliti.
Saobracaj nekako usporava. Dvije su trake, i prosirenja kod skretanja.
Vidim dva auta po strani, na travi, i nesto odmah iza, na cesti, bas na prosirenju.
Problizavam se. Srna. Podigla je malkice glavu i zatrzala. Vec joj je unutrica vani. Mogu da stanem na to prosirenje i pruzim joj komfort.
Ali nisam. Nisam.
Koji je to znak bio. Propustila sam.

[Peace]

Kada bi sada pisali istoriju Amerike trebalo bi upisati kako je ta zemlja imala dobru javnu uslugu.
Da, to je sada istorija, uglavnom i najcesce.
Iznenadjuje me sta sve sada vidis.

Jucer u trgovini, nas desetak u liniji, samo jedna kasa radi.
Probijem se malo naprijed i upitam uposlenu - ima li jos neko osim tebe na poslu, da pozoves i da otvorite drugu kasu?
Zena mi drsko odbrusi - zar ne mislis da vec ne bih nekoga pozvala da je jos neko osim mene ovdje…
Nisam joj zamjerila, kad sam dosla na svoj red, kazem da je razumijem. Ona je radila svoj posao dobro, ali firme idu na to da ustede svaki dolar, i svugdje imate manjak ljudi. Na njih je pao velik pritisak, i ne mogu biti veseli ni ljubazni.

Isto jucer, u Lidlu, starija zena ispred mene na kasi.
Momak s kase je pita ima li app, moze da ukuca broj telefona za neke popuste.
Zena se bas nije odmah snasla, gdje da ukuca…on se toliko glasno i dugo smijao, da je meni bilo nezgodno, pojma nemam kako se zena morala osjecati…

Otisla skoro muzu do pumpe da nesto kupim, kako je radnik bio drzak, uzas…

Stala jedan dan u trgovinu s odjecom…Potrosila vrijeme birajuci, kad zakljucan fitting room. Nemaju radnika.

Na kasama nema vise one, pa i uvjezbane ljubaznosti - kako ste danas? Jeste li nasli sve po sta ste dosli?
Publix koji je dugo god bio #1 po ljubaznosti, nije vise isto.
Mozda je i sada vodeci, ali sada je to lahko, nema konkurencije.
Sada su kase uglavnom gdje se sami usluzite, masina vam kaze - hvala i dovidjenja.

Stala u Lowes da kupim zemlju za bastu, i dok hodam iza jedne kapije doviknu zena - mozes li molim te zamoliti da mi neko dodje utovariti vrece…Operisana sam i ne mogu sama.
Nekad su ove trgovine imale radnika koji tamo sjedi i ceka. Na kasi samo platite i oni vam kaze idite tamo, radnik ce vam utovariti…
Prenesm njenu poruku, cula sam kad su na razglas pozvali da se javi uposleni na tu lokaciji…
Nakon nekih 10-15 minuta i ja sam platila svoju zemlju i otisla tamo iza gdje se utovara…
Ona zena je jos cekala.
Utovarim i njoj i sebi.


Sta je sve ovome doprinijelo, mogu pretpostaviti.
Prije svega male plate, ljudi s tim ne mogu izlaziti na kraj. I boli ga uho, dadni mu otkaz. Takav ce posao opet naci brzo.
Medjutim i poslodavac je svjesan da niti boljeg nece naci, vec samo istog kojeg treba iznova uciti, ili goreg.
Druga stvar je sigurno ona glupa dugogodisnja vodilja - kupac je uvijek u pravu.
Kupac/klijent/korisnik nije uvijek u pravu. I precesto se zloupotrebljava ova povlastica.
Poslodavcu je pretsko naci kvalitetnu osobu koja jos hoce raditi s ljudima licem u lice.

Ako zovete nesto tell, uglavnom se javljaju ljudi izvan USA - Indonezija, Indija, Filipini, Pakistan. Tamo gdje ih je mnogo i gdje je tesko naci posao moraju pristati raditi nesto.
To dodatno frustira americku naciju, muce se da ih razumiju.
Ali izbora nemas.
Ili imas, samo se svi plasimo izgubiti poznato.

[Bella]

nikad mi se nije desilo, da neko povisi ton, pogotovo ne u shoping centrima... . pogotovo ne na kasama . nikad...

.. mogu uporediti sa usluznim djelatnostima u Bosni i Amerika je ispred. .. narod je vishe nego 'strpljiv' pogotovo sa staijom populacijom . minimalne shanse da im pokupe novc iz ruke . ukradu, kao shto se redovno deshava u sarajevu .. . a da ne govorim o 'iritantnim strancima'. koji sve znaju . a doshli kod njih da 'prezive'

[Peace]

Bila je ispred, ne samo ispred Bosne, nego ispred mnogih.
Vise nije. Cak ni ispred Bosne.
Mnogo mi je sada javna usluga bolja u Bosni.

A to sto si ti navela da se moze desiti u Sarajevu (nikad ne propustas priliku da ocrnis zemlju u kojoj si rodjena) to je stvar cijele Evrope.
Nije pametno ni u Londonu, ni u Parizu, ni Amsterdamu, ni u Rimu, itd. drzati npr tell na stolu dok rucas, ili textati dok hodas, ili imati skupu torbu preko ramena, moras je paziti… Dakle nije stvar samo Sarajeva.
I to bas nema veze s javnom uslugom.

[Bella]

nikad ne propustas priliku da ocrnis zemlju u kojoj si rodjena)

. nerado ovo radim/ kao ni zemlju, koja ti je sve dala osim rodjenja. ako je takva kakvu opisujesh. ostavi sve i .. dalje znash shta trebash raditi ,
a nadam se da che ove informacije dochi i do trumpa. a on ne voli da neko trashi najbolju zemlju na svijetu.

tako. da . deportacija je . jedino rjeshenje ..

[Peace]

Nista mi ova zemlja nije dala, osim spoznaju da ces svugdje i uvijek morati sve sam-a.
A hvala joj i za to. Nije mala stvar shvatiti nesto u zivotu.

Do Trumpa da dodje, ne bi pilo vodu. Jer on nece vratiti Ameriku u njeno “zlatno doba” kako je obecao.
A da je i on vrlo svjesan da stvari nisu iste, jeste.
Svaki je amerikanac svjesan.

Recimo s posla kojeg sam obavljala zadnje 3 god, javna usluga.
Bar 3 puta sam sedmicno znala cuti - excellence customer service, ili you provide outstanding customer care, we do not have that anymore in USA.

Ljudi su se nekada iznenadjivali losoj uslugi.
Danas ih iznenadjuje dobra.

[Coolio]

Svaka kriza stvara se planski. Tako svuda u svetu pa tako i u Americi. Trump je figura koja igra ulogu glavnog lika medju ostalim pajacima sirom sveta. Svi oni obecavaju i dok ljudi veruju u te price,zivot ljudi je sve gori. Sve bi bilo bolje kada bi ljudi umeli da mucnu glavom i pocnu da se bave pravim uzrokom problema. A to da se ljudi danas cude kada je neko dobar ili ucini dobro, to stoji...

[Peace]

Preciziraj problem Coolio.
Cime tacno ti, ili ja treba da se bavimo da se stvari poprave?
Bavimo li se?
Muckas li glavom? Gdje su vide rezultati?

[Coolio]

Ja ili ti kao pojedinci ne mozemo nista uraditi...Narod u slozi moze mnogo toga i to je jedino cega se svaka vlast na svetu plasi, pa cak i oni koji upravljaju vlastima.

Nazalost, velika vecina ljudi to ne shvata i zato zivimo sve losije.

Konkretno, kada bi izaslo milion ljudi na ulicama bez ikakvih vodja, bez ikakvih politicara, stranki,pokreta, nevladinih organizacija i kada bi trazila od policije i vojske da predju na stranu naroda i rade sve po Ustavu, niti jedna vlast ne bi recimo mogla da dopusti za pocetak prskanje na nebu i trovanje naroda, zatim trovanje hrane, zatim zatvaranje naroda, ucenjivanje neispitianim vakcinama, ne bi se moglo uvesti skeniranje na granicama i maltretiranje ljudi kao stoka, ne bi se dozvoljavalo kopanje litijuma, ne bi se zagadjivale reke, sudstvo bi radilo svoj posao,novinari i televizije bi bile nezavisne i radile kako se treba raditi itd.itd.


Ovako, kako je sada i kako ljudi dozvoljavaju da ih dele, zamlacuju glupostima, plase ratovima i virusima, odvajajuci ljude jedne od drugih nikada im se niko usprotiviti nece i svi cemo ziveti sve gore i gore. Te price da krenemo od sebe ne vrede jer opet nema sloge medju ljudima i snage koja rusi agendu koju zele sprovoditi i koju zapravo uveliko sprovode.

Te igrarije po svetu ocigledno sluze za izmisljanje krize i plasenje naroda dok se iza kulisa sve vise bar kodova uvodi,sve vise kamera postavlja, sve manje kesa funkcionise, i tako mogu pisati u nedogled. Ponavljam se otkako sam na ovom forumu ali kako ovde tako i svuda gde ljudi pisu kao ja, smatramo se teoreticarima zavere, na veliku zalost...

[Coolio]

Danas je tacno dve godine kako sam clan foruma. Bravo ja

[Peace]

S mojim sinom sam provela dobar dio dana danas.
Taj dio Georgije spada u najbolje za zivjeti po nekim kriterijama, ne samo u GA, vec u USA.
Tu on radi, i tu gleda stan, da je blizu. Ali nema platu da mu pokrije tu zivot, jos, pa cemo mu za pocetak pomagati
Rucali smo, prosetali, kafu uzeli…razgovarali. Bilo nam je lijepo, trebalo je i meni da se ne zurim, da se bas opustim…
I malo sam slikala, tek da vidite kako izgleda to #1 mjesto za zivjeti u USA.










































Nesto i za muske oci



Ali pazite, cak i tu svijet dodje u pj po kafu

[Peace]

Ovaj sam text ostavila na temi Self-improvement. Ali mislim da tamo samo ulazi ponekad Vjetar, i mozda Dmr, on da bi vidio koliko je dug text i odmah zatvorio.
Vise vas ulazi ovdje. Volila bi da ovo procitate, moze ako se dubinski shvati pomoci u odnosima.

Volimo li čovjeka pred sobom ili priču koju smo oko njega izgradili?

Možda prava zrelost nije pronaći savršen odnos. Možda je zrelost prestati od drugih tražiti da budu ono što nama nedostaje.

Čitajući Prousta ovih dana, zapela mi je jedna misao koja istovremeno boli i oslobađa:

Veze koje imamo s drugima ne postoje negdje izvan nas. One žive u našim sjećanjima, osjećajima, očekivanjima i pričama koje o njima stvaramo. A kako vrijeme prolazi i pamćenje blijedi, te se veze polako mijenjaju, rastvaraju se i gube obrise koje su nekada imale. Ljudi ostaju isti samo u našim uspomenama. U stvarnosti se i oni mijenjaju, kao što se mijenjamo i mi.

Tada ostajemo suočeni s nečim što većina ljudi pokušava izbjeći: činjenicom da smo, u svojoj najdubljoj unutrašnjosti, sami sa sobom.

Nije to kazna. Nije tragedija. To je jednostavno istina ljudskog postojanja.

Koliko god nekoga voljeli, nitko ne može ući u našu svijest i doživjeti svijet iznutra onako kako ga doživljavamo mi. Nitko ne može ponijeti naše strahove, naše čežnje, naše unutarnje bitke. Na kraju svakog dana vraćamo se sebi. I upravo u tom povratku sebi krije se ono od čega najčešće bježimo.

U toj točki Proust se gotovo prirodno susreće s Jungom.

Jer ono što nazivamo „drugim čovjekom“ često je platno na koje projiciramo vlastite nesvjesne sadržaje. Volimo, mrzimo, idealiziramo, spašavamo, odbacujemo. Ali vrlo često ne reagiramo na osobu kakva jest, nego na sliku koju smo o njoj stvorili.

Koliko puta smo se zaljubili ne u stvarnu osobu, nego u obećanje koje smo vidjeli u njoj? Koliko puta smo nekoga optuživali za ono što nismo mogli prihvatiti u sebi? Koliko puta smo od drugih tražili ono što nikada nisu mogli dati?

Jung bi rekao da u odnosima susrećemo vlastitu sjenu, vlastite rane, čežnje i strahove. Susrećemo dijelove sebe koje još nismo integrirali. Upravo zato nas pojedini ljudi toliko privlače ili odbijaju. Oni dodiruju nešto duboko u nama. Nešto što možda nema mnogo veze s njima, ali ima mnogo veze s nama.

Drugi postoje. Ali nikada ih ne možemo doživjeti izvan vlastite svijesti. Svaki odnos prolazi kroz filter naše psihe. Drugog čovjeka poznajemo samo onoliko koliko smo upoznali sebe. Sve ostalo su projekcije koje održavamo iz potrebe za ljubavlju, pripadanjem, sigurnošću ili jednostavno iz straha od samoće.

Možda upravo zato mnogi odnosi s vremenom pucaju. Ne zato što je nestalo ljubavi, nego zato što su se istrošile iluzije. Slika koju smo nosili o drugome više ne može izdržati susret sa stvarnošću. Ono što smo obožavali pokazuje svoje pukotine. Ono što smo osuđivali pokazuje svoje ljudsko lice.

I tada imamo izbor.

Možemo nastaviti braniti svoje projekcije ili ih možemo povući natrag kući.

Možda prava zrelost nije pronaći savršen odnos.

Možda je zrelost prestati od drugih tražiti da budu ono što nama nedostaje.

Prestati tražiti spasitelja, potvrdu, roditelja, idealnog partnera ili izgubljeni dio sebe u drugome. Prestati očekivati da netko izvana ispuni prazninu koju sami nismo imali hrabrosti pogledati.

To je bolan proces jer zahtijeva odricanje od mnogih lijepih iluzija. Lakše je vjerovati da će nas netko drugi dovršiti nego prihvatiti da smo sami odgovorni za vlastitu cjelovitost. Lakše je tražiti ispunjenje izvana nego sići u vlastitu dubinu.

Jung je taj proces nazvao individuacijom. To nije put savršenstva. To nije postajanje boljom verzijom sebe. To je put postajanja onim što jesmo. Put na kojem polako prestajemo glumiti, prestajemo se skrivati iza uloga i prestajemo očekivati da nam drugi daju identitet.

To je postupno odustajanje od iluzija koje smo godinama smatrali stvarnošću. To je prihvaćanje odgovornosti za vlastitu unutrašnjost.

I tek tada događa se nešto paradoksalno.

Tek kada prestanemo koristiti druge ljude da pobjegnemo od sebe, postajemo sposobni istinski ih vidjeti. Prvi put ih ne gledamo kroz prizmu svojih potreba, strahova i očekivanja. Prvi put ih susrećemo kao zasebna bića, sa svojim misterijem, svojom boli i svojim putem.

Odnosi tada više nisu skloništa od samoće. Postaju susret.

Ne dvije osobe koje jedna u drugoj traže izgubljene dijelove sebe, nego dvije svijesti koje se susreću bez maski, bez zahtjeva i bez obmane.

A možda je upravo to najdublji oblik ljubavi.

Ne posjedovati. Ne tražiti. Ne očekivati spasenje.

Nego gledati drugoga onakvim kakav jest i ostati prisutan.

Možda ljubav nikada nije bila stapanje dviju polovica.

Možda je ljubav susret dviju cjelina koje više ne traže sebe jedna u drugoj.

Alan Gott

[Gudi]

nikad ne propustas priliku da ocrnis zemlju u kojoj si rodjena)

. nerado ovo radim/ kao ni zemlju, koja ti je sve dala osim rodjenja. ako je takva kakvu opisujesh. ostavi sve i .. dalje znash shta trebash raditi ,
a nadam se da che ove informacije dochi i do trumpa. a on ne voli da neko trashi najbolju zemlju na svijetu.

tako. da . deportacija je . jedino rjeshenje ..

Jovanka mrzi Bosnu. Nije to ništa novo kod tebe. Iako nemash nista sa Bosnom 35-36 godina.

[Gudi]

S mojim sinom sam provela dobar dio dana danas.
Taj dio Georgije spada u najbolje za zivjeti po nekim kriterijama, ne samo u GA, vec u USA.
Tu on radi, i tu gleda stan, da je blizu. Ali nema platu da mu pokrije tu zivot, jos, pa cemo mu za pocetak pomagati
Rucali smo, prosetali, kafu uzeli…razgovarali. Bilo nam je lijepo, trebalo je i meni da se ne zurim, da se bas opustim…
I malo sam slikala, tek da vidite kako izgleda to #1 mjesto za zivjeti u USA.










































Nesto i za muske oci



Ali pazite, cak i tu svijet dodje u pj po kafu

Ništa posebno. Evropa mi je 1000x bolja. I ima hiljade ljepših lokacija. A sve je maltene na dohvat ruke. Na 2-3 sata avionom.

Ne bih volio u SAD nikada živjeti. Ovdje se više osjećam u Evropi kao svoj.

Ovo u pidžami je odraz jedne nekulture i lošeg odgoja. Ovdje u Evropi bi se smijali ko bi izašao vani u pidžami. Mislili bi da je osoba luda i da nije normalna. Sramota.

[Peace]

Evropa je ljepsa, slazem se. Slazem se da nije mjesto nista posebno. Ali oni to ne biraju samo po izgledu, vec po sigurnosti.
Znaci sto je mjesto sigurnije, to je bolje ocijenjeno.

Ja odlazak u pj ne smatram nesto nekulturom. Mada znam da bi ti se u Evropi smijali. Za mene je mnogo veca nekultura smijati se npr k tome kakav ko hoda.
Jos, u USA, kakav god da si, i kako bod da si se odjenuo, nikad, bas nikad neces dozivjeti da neko bulji u tebe. U Parizu npr hoces, u Rimu hoces, da ne spominjem nase gradove…
Dakle sto se tice kulture u javnom zivotu, prednost ide Amerikancima.
Meni odgovara njihova lezarnost. Oni daju prednkst komforu. Ne moraju biti dotjerani da odu do pekare kupit hljeb.
Uopste se ne opterecuju s tim sta ce drugi misliti o tome kako su se odjenuli.

[Peace]

E od kad ovdje nisam nista upisala. Da je vise ucesnika na forumu, ne bih ni morala, vec bi otvarala nove teme da diskitujemo.
Provela jucer dan s ljudima. I tako danas kontam koliko su nam ti drugi potrebni da spoznamo sami sebe.
Ne znas cesto na cemu si dok se ne usporedis s drugima.
Pa tako se nakon tih nekih susreta “vagas” …da nisi mozda ti pametniji ili budalastiji…
Samo znam ovo - ja i muz, a i djeca nam, dosta vagamo, dosta analiziramo, matematicimo, planiramo…i kod odnosa, i kod novaca.
Nije da to uvijek i do kraja bude onako kako smo splanirali, ali uglavnom ide tim pravcem.
Vidim, i sve ucestalije, da kod ljudi izostaje to planiranje.
Imam osjecaj da raste broj ljudi koji zive samo za sada. Ono super ce mi biti ove godine, a sljedece nema veze. Sljedece cu kriviti drzavu, politiku, sudbinu, rodbinu…izacu na proteste, oticu na tablete..
Kao da se mijenja svijest globalno. Kao da se svi nadaju nekoj vecoj katastrofi, pa daj da se “prozivi” ovaj mjesec, ili ova god, jer sljedeca nije ni zagarantovana.
Mislim i treba da se mijenja, ali opet mislim da se ne treba tako usmjeravati.
Jer taj stil zivota gura nas jos brze u bolesti - psihicke i fizicke, i nestanak.

[Peace]

Poodavno sam imala zelju ovo da upisem, a unazad par dana na temi “pitam te” imali smo pitanje - da li i vi imate osjecaj da vrijeme sve brze prolazi, pa mi se ponovo javila to misao/sjecanje.
Prosle god u Novembru smo putovali autom u Njujork, a to je nekih 12-14 sati voznje od nas. Do tamo je meni bilo sve taman, ni presporo, ni prebrzo. U mislila mi je bila slika nase kcerke i vremena koje cemo provesti zajedno.
Na povratku kuci muskarci su sjedili napred, ja sam pozadi pomalo kunjala, pomalo citala, i svako bi malo upitala - koliko je jos ostalo? Sin bi rekao - jos sest sati mama. Opet bi pitala, a on bi rekao - jos 5,5. Ja bi pitala - a zar nismo presli vise?
Ne mama, rekao bi. Pa samo pola sata unazad ti si pitala to isto.
Onda je rekao - hajde da vidimo kako tebi protice vrijeme.
Podesio je tell na screen koji pokazuje odbrojavanje secundi, ja ga nisam mogla vidjeti i signalizo mi kada da pocnem.
Prvi put sam do 60 izbrojala za 31 sekundu. Drugi put za 43 sekunde. Onda je isto pokusao muz. Pa sin. Bukvalno smo to pretvorili u neku zabavnu igru. Tek kod sestog pokusaja ja sam “usporila” i za minutu sam izbrojala do 61.
I taj zadnji put, dok sam bila toliko fukusirana da budem sto tacnija, jedino sto sam jos mislila je - Boze moj, koliko je minuta duga, nikad da prodje.
Kasnije sam mnozila u glavi. U jednom je satu 60 minuta. Znaci toliko ja ovih dugih minuta imam u jednom satu.
U jednom danu ih imam 1440.
Javilo mi se pitanje - zasto sam, kada, i zbog cega prestala da primjecujem njihovu duzinu?
Zasto sam sada u vremenu kad sam brojala, i nisam mislima bila nigdje drugo, svim svojim bicem sam bila fokusirana, osvijestila da je zapravo i jedna minuta duga…?
Da li je bas to sto smo mislima uvijek negdje gdje ustvari nismo dovelo do toga da imamo osjecaj da vrijeme leti sve brze..? Da li je zbog toga sto smo uvijek u iscekivanju da nesto dodje ili prodje?

Od tada radim/pokusavam da se mislima zadrzavam tamo gdje sam i tijelom, znaci da sam stvarno prisutna duhom tamo gdje jesam, i da u svojoj glavi nista ne pozurujem..
Jer zasto uopce pozurujemo/prizeljkujemo da zavrsi nesto? Jednostavno misli ce se odmah okupirati necim drugim. Znaci zurim da zavrsim s ovim mislima samo da bi mislila o necem drugom.
Ili zurim obaviti shoping, da bi kuhala rucak. Zurim zavrsiti rucak, da bi usisavala. Tezim zavrsiti usisavanje da bi peglala. Znaci po cijele dana iscekujemo da zavrsi jedno samo da bi mogli preci na drugo. Pa zasto onda uopce pozurivati ista? Zasto ne uspuroti i pronaci eke radosti u onome sto traje, ma sta to bilo. Tko mi garantira da cu u onome sto ce doci poslije uzivati vise i bolje…
I, vjerujte, imam osjecaj da mi je vrijeme usporilo.
U Bosni su mi pred kraj naseg odmora znali reci - eto, brzo prodje…
Meni nije, ja sam imala vremena, ja sam uzivala, i raditi i hodati.
Na rastanku su mi govorili - brzo ce proci i doci ces opet.
Hvala lijepo, ali nije ta utjeha za mene. Jer zasto treba brzo da mi prodje?
Ne moram doci u Bosnu da mi dani budu lijepi i ispunjeni. Jednostavno su mi takvi i ovdje.

[Peace]

Jucer smo poslom putovali u Tennessee.
Muz uglavnom vozio, ja uglavnom citala.
Najduze sam ostala na Francuskoj Revoluciji, uzroci, trajanje i poslije. Giljotine.
Toliko se danas sitnih detalja moze naci, tj net pruza.
Giljotina, tj naprava na kojoj su se odsijecale glave, smatrala se humanom napravom.
Tesko sjecivo je uglavnom jednim udarcem odsijecalo glave. Doduse nije od starta takvo bilo, trebalo ga je usavrsiti.
Kralj Luj XVI nije imao tu “srecu” da sjecivo odradi svoj posao iz prvog maha, pa su ga ljudi stiskali dok glava nije pala u korpu/posudu ispred.
Kraljica je bolje prosla.
U poredjenju s time kako su se glave do tada skidala, tek skontate zasto se ova naprava drzala humanom.
Do tada su to kasapi radili rucno i sjekirama. Tada je uglavnom trebalo vise zamaha.
I uglavnom su se ove djelatnosti izvodile javno, okupljene bi mase gledale.
Do same revolucije i u njenim pocetcima svi koju su tako zavrsili prosli bi predhodno kroz proces sudjenja.
Ali tokom revolucije ljudi su pogubili prava na sudjenja, islo je to po kratkom postupku, vlast te ili oslobodi ili osudi na smart. Vjerovatno je hiljade nevinih glava tako odrubljeno. Na koncu je i sam vodja revolucije Maximilien Robespierre zavsio na giljotini, jer je poceo slati tamo sve oko sebe, pa je svako bio u strahu, te su mu iz tog straha i dokrajcili.
Ovaj je covjek bukvalno pokusao da uvede novu vjeru, i novi kalendar. Crkvu je htio dokrajciti, a kako su seljaci bili uglavnom vjernici, pobunili su se.
Vlast im je tada spaljivala sve sto su imali, od njiva i usijeva do kuca.
Bilo je presporo da se tolikom ljudima skida glava na giljotini, a preskupo da se barut trosi, pa su dosli na ideju da se prave brodovi kojim bi se moglo otvorati dno.
Nakrcali bi povezane ljude, izvezli brodove nz sred rijeke, pa bi otvorili dno da ljudi potonu.

Zadrzah se i na Mongolskom Carstvu. I s ovim se nije bilo igrati,
Kad su napali Perziju, istrijebili du 2/3 stanovnistva.

Odatle skocim malo i na istoriju nasih prostora. Najgore mrlje nase istorije, tj one koju su pocinili narodi tog podneblja, su nastale proslog vijeka, Jasenovac i Srebrenica.
Treba ovdje pomenuti i fine fakte. Prva dzamija koja je bila obasjana elektricnom energijom u svijetu bila je Begova, u Sarajevo.
Prvi electr. tramvaj u Evropi je bio u Sarajevu. Ali nismo to dobili nekom priviligejom, nego je Austrougarska to testirala na nama.
I dva najskuplja Jugoslovenska projekta nastala su u Bosni, Titovo podzemno skloniste u Konjicu i podzemni aerodrom u blizini Bihaca, na granici sa Hrvatskom.
Vjerujte otkinile su mi se suze kod iscitavanja povijesne odluke u Mrkonjic Gradu.
Sad sam je opet nasla u originalu
"Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska, i muslimanska i hrvatska, slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata


S toga sam presla na zivot poslanika Muhammeda a.s. Mada vec sve ili bar dosta znam.
Ali opet, u iscitavanju te istorije, zgrijalo je dusu citati o njegovom povratku u svoj rodni grad Mekku,, bez ijedne zrtve, s oprostom u srcu.
I o njegovoj poruci s oprosnog hadza
„Svi vi potječete od Adema (Adama), a Adem je stvoren od gline. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom; niti bijelac nad crncem, niti crnac nad bijelcem, osim po pobožnosti i dobru djelu.

…tudji zivoti i tudja imovina su sveti

Kcerka mi sinoc kaze i ona ima zelju proci detaljno kroz ovaj period Francuske Revolucije.
Preporucila mi da prodjem i kroz Rusku.

Mislim se hocu li. Mozda bi mogla istraziti detalje “svetih” ratova. U glavi mi je jedna izreka od Osha.
Ako rat nazovete svetim, sta ce preostati sto nece moci da ponese taj epitet

Procitam jos jednu kolumnu, podijet cu je na odgovarajucoj temi, a naslovljena je ovako
U obranu Zapada: Naša civilizacija nije savršena, ali je najbolja koju je svijet ikad imao

Volila bi i da je procitate.
Nije se lose potsjetiti, u moru jadikovanja, da danas, u dobrom dijelu svijeta imamo prava kakva nikad u povijesti nismo imali. Ili bar ne u ovoj koju biljezimo.

[Peace]

E svasta mi se danas premetalo u glavi, ali pisat cu ovo zadnje.
Razgovarala se kcerkom nocas, a ona se tokom rog razgovora sminkala, u macku.
Ovo je Halloween weekend. A Halloween je, imam osjecaj sada vise event odraslih ljudi nego djece.
Ne znam da li u Evropi znate kako se to obiljezavalo ranije.
Djeca uglavnom kupe kostime raznih likova, pravih i imaginarnih, pa bi se pred vece s odraslim uputili po kvartu, od kuce do kuce te tako skupljali slatkise.
A kuce tj domacini bi dekorisali svoja dvorista u duhu Halloweena. Bundeva je obavezna. Izrezu joj se rupice za oci i kez za zube. A unutrica se ocisti i tamo ubaci svijeca. Moze i vjestacka paucina, neki kosturi, grobovi, gluho bilo, a neki bi bili toliko kreativni da su kupovali neka strasila na baterije sto se pokrecu i ispustaju strasne zvukove. Od takvih ne samo da su djeca bjezala, nego i mi odrasli, pa bi se onda svi smijali, ukljuvujuci i domacine. Sjecam se jedne god. da poslije jednog takvog susreta nisam vise smjela preci ni pred ciju kucu.
Slatkisi, najvise bonbone, su se ne stedeci dijelile. Vrecice uglavnom nisu podnosile tu tezinu, pa su neka djeca nosila korpice i kantice, maksuz za tu priliku pravljene, ili jednostavno jastucnice. Djeca bi po povratku kuci isteresali sve na sto, pa bi izabrali njihove omiljene.
Desetak dana unapred bila je trka oko kostima. Djeca su vec znala sta hoce biti, i nekad je trebalo posjetiti mnogo trgovina da se taj nadje u odgovarajucoj velicini.
Kcerkica je jedne god bila red devil. Bio je to jedan crveni kostim sa sljokicama i repom. Rep je bio tako dug, dodirivao je pod. I dok je ona hodala rep se klatio s jedne na drugu stranu.
Mislim da se nikad u zivotu nisam smijala ko tada, tom repu. Jednostavno nisam mogla stati. Na koncu je curica odlijepila rep i otisla bez njega.
I sada, mnogo god poslije rado se ovog sjetimo, i sada se obe tome nasmijemo

Neki religijski nastrojeni ljudi, ili oni koji se tako drze, porucivali su na sav glas da to ne treba obiljezavati.
Pa ne treba ni Novu Godinu. Ni Valentinovo.
A ja sam za to da treba imati radost.
Protiv sam nekih nacina na koji se neki praznici slave, npr vatrometa za N.G. Ali nikad necu biti protiv toga da se s nekim izadje na neki trg i zapjeva npr. Te tako stvore neke memorije koje ce i mnogo godina kasnije dusu grijati i nasmijavati.

[Peace]

Sinoc sam, po navici, pogledala jedan razgovor o NDE.
Zanimljivo mi bjese jedno poredjenje, pa cu prepricati, od jutros razmisljam o tome.
Covjek kojem se desio NDE…tokom pregleda na njegov zivot shvatio je kako rijeci ili djela djeluju na druge ljude, one kojim su upucene ili uradjane (ukoliko su djela)
To je kao da ispred sebe imate mirnu vodu, pa prema njenoj sredini bacite nesto, kamen ili neki drugi objekat npr.
Taj objekat ce, kad stigne do vode, uzburkati i zatalasti vodu, a zatalasanost vode ce si siriti skroz ukrug oko objekta koji je pao u vodu.
Voda pretstavlja covjeka, a baceni objekat rijec (ili djelo)
Uzburkanost vode koja se siri oko objekta pretstavlja njegovu porodicu, prijatelje, kolege na poslu, i sve ljude s kojim dolazi u kontakt.
Bilo da je ta rijec (ili djelo) dobra, ili losa, ona se odrazava ne samo na njega. Na njega najvise, jer je isla direktno njemu, ali odrazit ce se i na one s kojima taj covjek dolazi u kontakt. Ono sto je njega “pogodilo” on ce uglavnom svojim raspolozenjem prenijeti na ljude koji ga okruzuju.
Valjalo bi se ovog uvijek sjecati tokom interakcija s ljudima.

Jos da ovo dodam.
Danas je u Njujorku maraton.
Trci oko 60,000 ljudi. Staza je duga 26 milja, to je nekih 42 kilometra.
Meni je fascinantno da taj maraton trci i covjek od 91 god, pa od 90 god, od 87 god, od 83 god.
Malo progooglah na ovaj upit.
Najveci maratoni se odrzavaju u Njojorku, Londonu, Chikagu, Berlinu, Parizu, Bostonu, sto se Azije tice u Tokiju.
U istoriju najdulje seze maraton u Bostonu. Odrzava se svake god jos od davne 1897.